Predstavljamo vam Sabinu Mujezinović, agronoma i certificiranog sudskog tumača za mađarski jezik, još jednu od “Super žena”.
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako:
“Moj prvi fakultet sam završila neposredno prije ratnih zbivanja ‘92/95. Rat me je zatekao na polovici postdiplomskih studija na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu. Kako sam još za vrijeme studija pokazala izniman rezultat, bila proglašena za studentkinju generacija i imala objavljenje i autorske i ko-autorske znanstvene radove još od druge godine studija, moja karijera je već bila zacrtana…no, onda je došao rat. Kako sam bila u Novom Sadu jer sam još u Gimnaziji bila sigurna u svoju odluku da ću biti agronom, što je logičan izbor s obzirom da je to bio i još uvijek je najkvalitetniji studij agronomije, moj ostanak u toj sredini je bio suviše rizičan. Mnogo ne lijepih i vrlo otežavajućih stvari se dogodilo, a okidač koji je ubrzao moju odluku da napustim tada već bivšu Jugoslaviju, je bila činjenica da je Miloševićeva vlast donijela ukaz koji je kasnije prerastao u zakon, da ona osoba kojoj obitelj nije 1948. bila registrirana na teritoriju tadašnje SCG, automatski se smatrala stranim državljaninom, ja više nisam imala razloga da razmišljam da će se možda nešto promijeniti. Kako sam ja „iz odavdje“ iz Tuzle, iz jedne od najstarijih, autohtonih Tuzlanskih obitelji, ja sam“preko noći“ postala strana državljanka i kao takva sam bila u obavezi da plaćam svoje postdiplomske studije /koje su u to vrijeme trajale 6 semestara, a ja sam bila na trećem/ i moje studije su bile upitne. Moj uvaženi profesor, mentor je pokušao da se izbori, da kao vrlo perspektivna i najbolja studentkinja dobijem „državnu stipendiju“, pisao je raznim institucijama, no tada smo shvatili da je teren mnogo ranije pripremljen, prvo je ukinuta autonomja Vojvodine, zatim autonomija Univerziteta, a Novi Sad kojeg je Marija Terezija proglasila slobodnim kraljevskim gradom proglašen je općinom! I naposlijetku, bez obzira na sve moje rezultate i želje i zalaganje mog uvažanog profesora i njegovog asistenta, moje ime i prezime nije baš bilo dobitna kombinacija. I jednostavno, no okrutno i surovo, „puklo mi je pred očima“ i ja sam odlučila da napustim Novi Sad. Otišla sam za Berlin, bila vrlo kratko, zatim za Beč, gdje sam bila godinu dana i na poslijetku sa se skrasila u Budimpešti iz prostog razloga jer je bila najbiliža Tuzli, a smatrala sam da ludilo rata mora prestati. U Budimpešti nisam imala nikoga, potpuno sama, oslonjena na sebe, sam počela da gradim nešto. Registrila sam firmu i krenula polako. Ne možete živjeti negdje a da ne znate jezik te sredine. Mađarski je specifičan jezik, nije indo-europskog porijekla. Bila sam vrlo samo-motivirana i naučila sam mađarski i to tako da sam i diplomirala i dodatno položila državni ispit na njihovom državnom institutu za jezike, kako bih mogla biti sudski tumač. Kada sam došla po svoju diplomu, gospođa koja je radila u službi instituta mi je rekla da u svojoj 27-godišnjoj karijeri nije imala slučaj da su svi članovi ispitne komisije jednoglasno dali najvišu ocjenu iz dva najbitnija predmeta, akcenat i bogatstvo riječnika, jednom strancu. Od srca mi je čestitala i zaplakala. A Mađari su iznimno ponosni na svoj jezik, njegovu originalnost i bogatstvo. Bila sam jako ponosna. Ovo sam samo spomenula da podcrtam svoj pristup svemu što radim, vrlo sam temeljita, posvećena i uvijek dajem maksimum. Gotovo pa sam perfekcionista, iako se prefekcionizam zapravo smatra poremećajem. No, željela sam reći da ne volim zabušavati ni u čemu. U Budimpešti sam imala svoju vlastitu firmu koju sam uspješno vodila, brižljivo, polako i studiozno gradila svoj image koji je postao prepoznatljiv po iznimno visokoj kvaliteti usluge i nakon trinaest godina života i rada, došla je vijest da su mi se, sada već rahmetli roditelji, razbolili i to ozbiljno, jedno za drugim. I te sada već davne 2005.godine, nakon vrlo ozbiljnog i studioznog razgovora sama sa sobom, potpuno svjesna svih činjenica donijela sam odluku da se vratim kući u svoju rodnu Tuzlu. Maksimalno sam se posvetila brizi i njezi roditelja. U ovih desetak godina koliko sam kod kuće, radila sam različite poslove uvijek se trudeći da dam svoj puni maksimum. Svojim znanjem, dragocjenim i jedinstvenim iskustvom pokušavam da donosiocima odluka ukažem koliko je bitno da proizvodnja hrane ima zaslužen status strateške odrednice. Svakoj ozbiljnoj državi treba i mora da bude bitna vlastita proizvodnja hrane i pravilna ishrana svog stanovništva. Moji napori idu u pravcu proizvodnje zdravstveno-bezbijedne hrane sa krajnjim ciljem omasovljenja proizvodnje u organskom i itegralnom režimu.”
Zašto volite svoj posao?
“Svako od nas je zaljubljenik svoje profesije. Ja sam još u sedmom razredu osnovne škole, tijekom iznimno nadahnutog predavanja naše profesorice /da, ona je već tada bila profesorica/ Muruvete Turkušić donijela čvrstu odluku da ću biti agronom. I nikada se nisam pokajala. Ja sam specijalista za voćarstvo-vinogradarstvo i vinarstvo, a u zadnjih par godina sam se dodatno specijalizirala i za regionalni ruralni razvoj. Mislim da je prelijepo da kreativno doprinesete nečemu novom, kada od jedne „grančice“ uz uloženu ljubav, trud, strpljenje nastane cijela voćka ili pak čokot i onda dalje gledate kako to lista, behera, cvjeta i iz svega toga nastanu rajski plodovi voća… a od toga može i dalje sokovi, prerađevine i naposlijetku njegovo veličasntvo vino. I stalno ste u kontaktu sa majčicom prirodom, tom neprevaziđenom i neprolaznom Božijom ljepotom. I ne samo da ste prolaznik ili pak promatrač i obožavatelj nego sam aktivna sudionica jer učestvujem u tom stvaranju, dajem svoj kreativni i stručni doprinos, razumijem i razumijevam te procese, maksimalno se trudeći da se ne narušava prirodna ravnoteža. I sve se to događa pred mojim očima. Ta uzvraćena ljubav mačice prirode jeste ono što čini moj posao najljepšim i što me uvijek iznova nadahnjuje.
Da li je dan dovoljno dug da uradite / privatno i poslovno/ sve što planirate?
“Pa i nije. Imam vrlo aktivan i dinamičan život. No, ja sam još od gimnazijskih dana naučila da „dodam“ pa liježem sahatak kasnije i ustajem sahatak ranije i tako dobijem bar dva dodatna sata.”
Kako se opuštate nakon napornog i stresnog dana?
“Kada ovaj intervju ugleda svjetlo dana, ja ću već imati tri psa. Imam predivnu cukicu, mamu Mrvicu, koju sam spasila sa ulice, tu je njen Leo, sin iz prvog okota i imat ćemo još jednog sinčića Archibalda-Archija, koji će nam ostati iz ovog okota. U šetnji sa mojim cukama i druženjima sa predivnim prijateljima uvijek se dobro opustim i napunim baterije. Osim toga bavim se i humanitarnim radom, članica sam LIONS-a već dvadesetak godina i taj i takav rad me uvijek ispunjava.”
Životni moto:
“Preuzmi odgovornost za svoje misli, riječi i djela.”
Svima nam ponekad zatreba savjet… kome vi idete po savjet?
“Doista sam blagoslovljena jer imam sjajnog mlađeg brata, predivnu rodbinu /još uvijek su mi žive tri tetke / i posebno kvalitetne prijatelje /nama ih mnogo ali su jedinstveni i doista posbno kvalitetni/ sa kojima o svemu mogu „proćakulati“ i rastabiriti svaku temu. Uvijek imam „specijalistu“ za pojedinu oblast.”
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
“Doista nisam.”
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
“Iznimno sam zahvalna svima onima koji mi upute dobronamjernu kritiku utemeljenu na argumentima. Ja sam energična, dinamična i vrlo ekstrovertna osoba. Tijekom studija su me zvali „bombica“ zbog moje ogromne i nepresušne energije i sigurno je da se potkradu greške bilo u metodlogiji ili pristupu kada nešto radim. Svim mojim prijateljima i suradnicima uvijek govorim da me, kada uoče grešku, zaustave, da mi ukažu na to. Volim da o svemu porazgovaram. Ne mislim niti da sam sveznajuća niti svemoguća. Davno sam naučila da sujeta nije dobar saputnik i odrekla sam je se. No, nučila sam da uočim i razlikujem kvalitetnu, sadržajnu, argumentiranu i dobronamjernu kritiku od kritizerstva i nedobronamjernih opaski.”
Najemotivniji trenutak u životu…
“Kada smo dobili našu Dariu, moju bratičnu.”
Tri najvažnije stvari u životu?
“Dobro zrdavlje, bezuvjetna ljubav i vlastita odluka da se bude srećan/srećna.”
O čemu maštate…
“Znam da će zvučati otrcano, ali ja doista maštam o tome da se ljudi vrate ljudskosti, onoj istinskoj, prirodnoj koja podrazumijeva odgovoran i human pristup jedni drugima i odgovoran odnos prema prirodi i životinjama.”
Spadate li u gurmanske tipove, vaše omiljeno jelo?
“Ja sam pravi gurmée, sladokusac, volim da jedem ali ne bilo šta i imam istančan ukus za vina, to je i dio mog profesionalnog paketa. Hm, nemam baš samo jedno omiljeno jelo, ima ih više. Riba je uvijek visoko na pijedestalu.”
Da imate moć kakvu biste promjenu napravili u BiH?
“Potreban je set promjena, jedna nije dovoljna. Temeljite i korijenite promjene trebamo. Kada bolje razmislim, nema mogućnosti za apsolutnom vlašću, a situacija u BiH je takva, da su potrebne promjene koje su u domenu apsolutnih ovlasti da se one i izvedu. Jer smo već dvadeset i kusur godina svjedoci i zatočenici namjerno izfabriciranog i dogovorenog odsustva političke volje vladajućih garnitura i prateće apatije glasačke mašine utemeljene na induciranom strahu od onih drugih. Mi smo neslobodni ljudi u XXI stoljeću. Nevjerojatno je kako je profesionalnim nacionalistima pošlo za rukom da utjeraju strah u kosti svojim glasačima i da na tome parazitiraju već dvije i pol decenije. Promijenila bih izborni zakon, pod hitno donijela Zakon o zabrani rada i djelovanja svih nacionalističkih skupina, udruga, asocijacija u BiH, potpuno odvojila rad i djelovanje religijskih institucija od državnih, pokrenula javnu raspravu za donošenje stvarnog, normalnog državotvornog ustava i ustroja BiH kao funkcionalne države svih njenih stanovnika i u svakom svom potezu bih dala maksimalnu prednost stručnim osobama iz te oblasti.”
Na šta ste slabi…?
“Na iskrene i nepatvorene emocije.”
Kada je žena najljepša…?
“Kada je sigurna u sebe.”
Vaš Ženski.ba
