Predstavljamo vam Elviru Kušljugić, prof. tehničkog odgoja i informatike u JU OŠ “Bukinje” Tuzla, još jednu od “Super žena”.
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako…?
“Ne smatram da sam postigla neki poseban uspjeh, onaj koji se razlikuje ili je prema nečemu specifičan i poseban u odnosu na uspjehe mojih kolega, koleginica, ili osoba iz druge branše. Volim da kažem da sam uvijek davala svoj maksimum, ili onoliko koliko sam u datom momentu mogla ili znala, a o vlastitom uspjehu, hvala, ne bih.
Oktobra, ratne, 1993. godine, počinjem raditi u JU OŠ „Bukinje“, u kojoj radim i danas, a u isto vrijeme radila sam i kao voditelj na Radio Kameleonu. Danas, a i tada sam, na taj period paralelanog rada, gledala kao spas i bijeg od teške i ružne stvarnosti. Okupiranje poslom i obavezama i danas smatram najboljom životnom terapijom. Neprestano ističem da žena, ma koliko se trudila uspjeti u poslu, ne može postići puno, ako u isto vrijeme nema nesebičnu podršku i povjerenje porodice. Na to sam posebno ponosna, danas i više nego za sve ovo vrijeme, jer sam imala nesebičnu podršku, topao, ali jak i ljudski…vjetar u leđa, od mog, nažalost, rahmetli supruga Feniza. Svaki moj životni ili profesionalni „pad“ ili uspjeh bio je i ostao uz mene. Rođenjem našeg sina Harisa, 1997. godine, obaveze i vrijeme koje nam je bilo na raspolaganju, usmjerili smo na njega, ali i radne obaveze, koje, jer smo tako odgojeni i naučeni, nisu smjele da trpe. Bili smo i ostali veliki borci. Razumijevanje i podrška, naravno, nije izostalo ni od strane menadžmenta škole „Bukinje“ i Radio Kameleona, jer se mnogi poslovi, objektivno, fizički nisu baš uvijek mogli završiti na vrijeme ili uraditi na najbolji način. Svima dugujem veliku zahvalnost!
Od 1999. godine, posvećujem se isključivo radu u prosvjeti, uz jedan mali dvogodišnji izlet u radijske vode, kada sam radila kao voditelj jutarnjeg programa na Slon radiju. Postala sam predsjednik Udruženja za naučno-tehnički odgoj mladih u Tuzlanskom kantonu i potpredsjednik na državnom nivou i od tada, punim kapacitetom, svu snagu i ljubav usmjeravam na porodicu, rad sa đacima, na rješavanje statusa nastavnih predmeta tehnički odgoj (danas tehnička kultura) i informatiku u osnovnoj školi. Uz redovan nastavni proces, dolaze rad, učešće i nastupi sa radovima na Smotrama naučno-tehničkog stvaralaštva mladih, na kojima sam sa članovima sekcije ostvarila zapažene rezultate.”
Zašto volite svoj posao?
“Još kao učenica osnovne škole „Jusuf Jakubović“, danas JU OŠ „Tušanj“, zahvaljujući nastavnicima tehničkog odgoja, zavoljela sam ovaj nastavni predmet, a tehnika se provlačila i kroz srednješkolsko obrazovanje. Konačan izbor zanimanja uslijediće tek 1990. godine, iako sam, kao i svaka djevojčica u tom dobu sebe vidjela kao učiteljicu, ljekara… U zrelijem dobu, prevagnula je ljubav prema prosvjeti, koju, uvijek napomenem, volim prvenstveno zbog rada sa mladima. Nije to nikakva fraza, jednostavno se najljepše osjećam u četiri zida kabineta sa svojim đacima. Ono što ne volim, a moram, je ocjenjivanje. Naše kreacije: makete, modeli, naš rad na savladavanju svih znanja i vještina iz oblasti tehničke kulture i informatike, je ono ono što je i meni i njima najvažnije. Jednostavno volim da crpim pozitivnost iz mladih, volim njihovu neiskvarenost, iskrenost, otvorenost..nema uvijanja, zamotavanja…a te su pozitivne osobine, nažalost, odrasli ili počeli ili odavno izgubili.”
Da li je dan dovoljno dug da uradite / privatno i poslovno/ sve što planirate?
“Ne mogu se pohvaliti da sam posebno organizovana osoba, tako da mi je vremena uvijek nedostajalo. Jedina prednost u svemu je što sam uvijek mogla učiti i raditi noću, pa sam tada uspijevala nadoknaditi, tokom dana, izgubljeno vrijeme i što sam, iskreno, napominjem još jednom, imala bezrezervnu podršku supruga, sina i meni posebno dragih osoba, bilo da su rođaci ili bliski prijatelji…
Danas, dosta toga izgleda drugačije, jer sam konačno shvatila da u životu ne može sve savršeno funkcionisati, ne mora i ne može sve do perfekcije da se isplanira…da dragi Bog, život, sudbina, viša sila… određuje konačan ishod svemu, pa na većinu stvari gledam drugim očima i dosta toga iznova pokušavam posložiti i dovesti u red. Za neke stvari za koje sam se do juče nervirala, poput ljudske zlobe, gluposti, zavisti, nerada, kukanja, a ne preduzimanja ništa da se stanje popravi… se više ne obazirem, jednostavno ih izbjegavam i svu ljubav i snagu usmjeravam na sina, roditelje,sestre, rodbinu, drage prijatelje, svoje đake…i na dobrom sam putu da uz njihovu podršku i pomoć konačno utuvim u glavu da se život sastoji od rada, ali i druženja i da konačno postoji vijeme za sve, ne samo trčanje za obavezama.Da, naravno i prihvatanje činjenice da dan, ipak, traje samo 24 sata.”
Kako se opuštate nakon napornog i stresnog dana?
“Kako kad. Nakon rada u školi i obaveza koje imam prema Udruženju za naučno-tehnički odgoj mladih u Tuzlanskom kantonu, volim vrijeme posvetiti sinu Harisu, danas starijim roditeljima, porodici uopšte. Rado pročitam dobru knjigu (trenutno, po ko zna koji put, čitam omiljenu knjigu „Sjene narovog drveta„, a na čekanju je „Knjiga Salahudinova“), posvjećujem se vjeri i u tome nalazim duševni i svaki drugi mir, pogledam dobar film, gledam samo relaksirajuće sadržaje na tv-u, družim se sa dragim i pozitivnim ljudima. Volim društvene mreže, poput fb, i gotovo da ne mogu popiti kafu bez pregleda profila. Možda je to nekome glupo, ali meni je simpatično i uživam, posebno što se nažalost, ne može uvijek naći vremena za druženja sa svim prijateljima. Vraćam se staroj ljubavi putovanjima, savladavam fobiju od vlastitog upravljanja autom. Iako dosta vremena privodim u stanu…svaki trenutak koristim za bijeg od četiri zida.”
Životni moto…
“Izdrži, podnesi iskušenja, jer moraš i možeš…”
Svima nam ponekad zatreba savjet… kome vi idete po savjet?
“Osim roditelja i sina, ne mogu izdvojiti posebnu osobu, ali s ponosom mogu istaći da sva „škripanja“ u životu podmazujem razgovorima sa sestrama, članovima njihovih porodica, rođacima, prijateljima, kolegama, koleginicama. Nasmijemo se, izjadamo i posavjetujemo jedni druge. Različiti životni i profesionalni problemi, ili dvojbe nas ne mogu usmjeriti na podjelu lijepog i manje lijepog na samo jednu osobu, jer, s ljudima se živi.”
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
“Hvala Bogu, nisam! Da jesam, definitivno bih izabrala porodicu, ali sam imala sreću da živim sa ljudima koji su me prihvatali kao osobu koja ne zna funkcionisati na jednom polju.”
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
“Teško, ali nađite mi osobu koja je prihvata sa osmjehom. Svi smo mi ljudi s manjim ili većim parčetom sujete u sebi.”
Najemotivniji trenutak u životu…
“08. februar 1997. rođenje djeteta… ipak sam majka.”
Tri najvažnije stvari u životu?
“Vjera, (mentalno i fizičko) zdravlje i porodica.”
O čemu maštate…
“O višednevnom putovanju u nepoznatom pravcu…Ono, napuni rezervoar i kreni.”
Spadate li u gurmanske tipove, vaše omiljeno jelo?
“Volim da jedem, štaviše, uživam u hrani, a preferiram tradicionalna bosanska jela. Slatkiši će me uništiti, čokolade i sladoled posebno, neizostavna kafa, ali…. koga briga (smijeh).”
Da imate moć kakvu biste promjenu napravili u BiH?
“Onako, konkretno i na prvu, ukinula bih teritorijalne podjele u BiH, prvenstveno entitete i kantone, a onda bih, s apetitom, razbucala državni aparat, ovu administartivnu zvijer koja uništava BiH.
Definitivno bih napravila državu u kojoj bi naša i djeca naše djece imala perspektivu, neku budućnost, smisao života…”
Na šta ste slabi…?
“Zadnjih godina sam slaba i emotivno reagujem na puno stvari, a definitivno sam najslabija prema sinu.
Strašno emotivno reagujem na bolest, siromaštvo, nepostojanje ljudske i profesionalne empatije prema ljudima, posebno bolesnima.”
Kada je žena najljepša…?
“Kada voli i kada je voljena…”
Vaš Ženski.ba
