Predstavljamo vam Dragicu Tešić, dipl. inženjera arhitekture, direktoricu Kantonalnog Zavoda za prostorno planiranje i urbanizam u Ministarstvu prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona, još jednu od “Super žena”.
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako…?
“Pitanje je šta je uspjeh, uspjeh u poslu, uspjeh u životu uopšte, nikada nisam razmišljala o nekom uspjehu koji želim postići u životu, ali sam se zato uvijek, od djetinjstava trudila da sve što radim, učim u skoli ili se bavim nekim aktivnostima, uradim sa puno volje i najbolje što mogu. Kada sada razmišljam o tome, uspjeh je prvo izabrati studij koji voliš, a za mene je to bio arhitektonsko-urbanistički fakultet, jer čovjek može biti zadovoljan, dati svoj maksimum i biti uspješan jedino ako voli posao koji radi. Nakon završetka studija, sve je išlo nekim svojim tokom, naravno trebalo je donositi mnoge odluke, neke su bile lakše, neke teže, ali su sve svakako doprinijele razvoju moje ličnosti, uticale na moja usmjerenja kako u poslu, tako i u životu uopšte. U početku sam se bavila projektovanjem i razmišljala da ću biti projektant, a zatim me je odluka da dođem u Tuzlu i zaposlim se u Zavodu za urbanizam opredijelila da se uz projektovanje, bavim prvenstveno urbanističkim i prostornim planiranjem. Imala sam sreću da kao mladi arhitekta radim u instituciji koja je radila planske dokumente za sve značajnije komplekse u gradu, da radim sa ljudima koji su takođe voljeli svoj posao i bili smo zaista dobar tim što je za urbanizam veoma bitno. Planiranje i uređenje prostora je kompleksan posao, obuhvate stručnjake raznih profila i potrebno je uz sve znanje koje imate, biti i dobar „ timski igrač“. Takođe, da bi se postigao uspjeh u poslu, mora se stalno učiti, pratiti nove tokove i tehnologije, usavršavati se, stjecati nova znanja i vještine. Kao ilustracija tome je da sam na početku svog rada radila sa olovkom i rapidografima (pero sa crnim tušem) za crtaćim stolom sa t-lenjirom, a danas, nakon toliko godina, rad arhitekte se ne može niti zamisliti bez računara, bez poznavanja novih softvera, bez računarske vizualizacije svakog rješenja. To su značajne razlike, koja samo pokazuju da ako želite biti uspješni u svom poslu, trebate prvo ozbiljno raditi na sebi i svom usavršavanju neprekidno.”
Zašto volite svoj posao?
“Volim svoj posao jer je kreativan, uvijek drugačiji, uvijek novi, prepun izazova. Arhitektura je spoj umjetnosti i inženjerstva. Izazov je imati priliku urediti prostor u kojem živimo da bude primjeren ljudima, da zadovoljava sve njihove potrebe, da se u tom prostoru dobro osjećaju. Prostor je nezamjenjiv i ograničeni resurs, jednom upropašten prostor je teško popraviti, naša je obaveza prema djeci i budućim naraštajima da taj prostor zaštitimo i uredimo na najbolji mogući način, a ja sam zadovoljna što imam priliku da kroz svoj posao učinim sve što je u mojoj moći, kako bi prostor u kome živimo bio što kvalitetnije. Nije to uvijek lako, mnogo je prepreka na tom putu, ali najvažnije je dati sve od sebe, stvari se polako mijenjaju. Zdovoljstvo je kada vidite da se grad u kojem živite mijenja na bolje, kada znate da ste vi dio tima koji se trudi da uredi prostor na najbolji način, kada prolazite ulicama i naseljima ili ih pokazujete svojim gostima, a znate da su tu i vaše kreativne ideje realizirane. Sa druge strane i projektovanje objekata je svaki put drugačiji izazov, od razmatranja same ideje koju ljudi imaju o objektu kakvog žele za sebe, pa preko projektovanja i realizacije, do zadovoljstva kojeg osjetite ako je investitor zadovoljan sa prostorom koji ste kreirali za njega, kada vam kažu da su upravo tako to zamislili i željeli. Zato volim svoj posao, volim taj izazov, volim da ljude učinim zadovoljnim i sretnim, ukoliko je to u mojoj moći. A to mi moj posao arhitekte pruža.”
Da li je dan dovoljno dug da uradite / privatno i poslovno/ sve što planirate?
“Nikada mi dan nije dovoljno dugačak da uradim sve ono što želim, iako sebe smatram dobro organizovanom osobom. Kako sam starija i dani mi se čine kraćim, ali vjerovatan razlog je i u tome šta ja stalno nešto želim i postavljem sebi možda i previše obaveza. Ali, moja sreća je da ja volim raditi i noću, kada je sve tiho i kada svi spavaju, to je vrijeme u kome ja sasvim dobro funkcioniram. Uvijek sam bila „ noćni tip“, možda je to i stvar treninga od perioda studija, preko perioda odrastanja djece, uvijek više volim raditi cijelu noć dok nešto ne završim, nego spavati, pa ustati rano i nastaviti posao. Jedina mana toga je što vam tijelo daje signal da se spavati mora i kada to osjetim, sve prekidam i slušam svoj unutarnji glas.”
Kako se opuštate nakon napornog i stresnog dana?
“Nastojim raditi stvari koje me ispunjavaju, slušati muziku, opuštati se u krugu svoje porodice, družiti se sa dragim prijateljima, popiti s njima kaficu kada stignem, njegovati cvijeće na svom balkonu! Opušta me šetnja u prirodi, Zlaća na Konjuhu je mjesto koje na mene opuštajuće djeluje. Sada kada su nam djeca hrabro otišla od nas u borbi za poslom i svojim mjestom pod suncem, volim kontaktirati s njima skaypom ili viberom i biti na taj način dio njihovog svijeta, to me ispunjava. Takođe, dobar dio svog slobodnnog vremena i energije usmjerila sam i u rad Udruženja građana slovenačkog porijekla. Zadnjih desetak godina aktivno radim u udruženju, 4 godine sam već predsjednica Udruženja i nastojim ostvariti svoju viziju da se Udrženje profilira kao mjesto njegovanja slovenačkog jezika i kulture, kao Udruženje koje će svojim aktivnostima zauzeti mjesto na multikulturnoj sceni Tuzle. Mislim da smo u tome dosta uspjeli, trudim se da sa svojim saradnicima organizujemo svake godine u našem gradu nekoliko kulturnih manifestacija koje su zaista posjećene od starne naših sugrađana. To mi oduzima gotovo svo moje slobodno vrijeme, ali me isto tako opušta i ispunjava zadovoljstvom svaka dobro organizovana priredba i pohvala učesnika i mojih sugrađana. Učestvovala sam u formiranju Ženskog zbora „Slovenčice“ 2009 godine i od tada, svaki moj ponedjeljak je rezervisan za pjevanje u „Slovenčicama“. Muzika me zaišta opušta, volim pjevati, slovenačke pjesme me vraćaju u djetinstvo, volim se družiti sa svojim Slovenčicama, mojim sugrađankama u Udruženju i na putovanjima i nastupima koje organizujemo svake godine. Imamo sreću da zbor od početka vodi mlada, talentovana, kreativna i vrijedna dirigentica Lejla, koja ima strpljenja za nas i naše amatersko pjevanje i sa kojom, unatoč razlici u godinama, za sada odlično funkcioniramo. Sve su to lijepa iskustva, druženja, tu je dosta pozitivne enrgije koja djeluje opuštajuće na mene i na sve nas.
Takođe, posebno me opuštaju putovanja, suprug i ja se trudimo da svake godine, kada osjetimo da smo previše umorni od obaveza, odemo na neko lijepo putavanje, na neku daleku destinaciju gdje još nismo bili, gdje se susrećemo sa novim predjelima i gradovima, novim kulturama, upoznajemo nove ljude i običaje i to je za nas veliko neprocjenjivo bogatstvo i iskustvo.”
Životni moto…
“Nemam neki poseban životni moto, ali svakako volim reći , što možeš uraditi danas, ne ostavljaj za sutra. Isto tako mislim, a to sam stalno ponavljala svojoj djeci, danas svojim mlađim kolegama i vjerovatno sam im malo dosadna, da svaki posao koji rade trebaju raditi punom snagom, maksimalno se angožovati do kraja, naravno u skladu sa svojim mogućnostima, bez obzira da li im se to u tom trenutku dopada ili ne. Sada, kada je iza mene bogato životno i radno iskustvo, mogu reći da nam se ništa u životu ne događa slučajno, sve ima svoje razloge, kada zatvorimo jedna vrata otvore se druga, sami biramo svoj put….. I dodala bih svakako i ovo: nikada i nikome nemojte svjesno učiniti nešto, što ne biste željeli da drugi ljudi učine vama i ljudima koje volite i cijenite.”
Svima nam ponekad zatreba savjet… kome vi idete po savjet?
“Nisam nikada bila osoba koja traži savjete od drugih, volim sama donositi svoje odluke i to me prati kroz cijeli moj život. Ponekad imam potrebu da podijelim svoja razmišljanja i svoje dileme u krugu svoje porodice, da porazgovaram sa mojom mamom, sestrom, sestrom svoga supruga, znam da na njih uvijek mogu računati, znače mi puno njihova podrška i savjet. Sretna sam i zahvalna što ih imam, oni su moja inspiracija i moj izvor pozitivne energije.”
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
“Mogu reći da nikada nisam bila u situaciji da moram birati između karijere i porodice, i to svakako nije dobro ni za koga. Sve se može postići dobrom organizacijom posla, postavljanjem prioriteta i svakako treba imati podršku svoje porodice, prije svega. Naravno da sam trebala u životu raditi kompromise, kada su djeca bila mala, kada sam im kao majka bila najpotrebnija, oni su bili moj prioritet, svo moje slobodno vrijeme i ljubav bili su usmjereni njima, pratila sam sve njihove mnogobrojne aktivnosti, znali su da uvijek mogu računati na mene u svemu, ali sam svakako bila posvećena i svom poslu i uvijek stizala završiti sve svoje obaveze. Kada su oni porasli, kada im fizički nisam bila toliko potrebna, prioriteti su se naravno promijenili, pa je najveći dio moga vremena i energija tada bila usmjerena u posao koji zaista volim. Tada sam bila u prilici i imala malo više vremena da zajedno sa svojim suprugom, kroz rad u projektnom ateljeu, realiziramo značajne objekte na koje smo ponosni i da se ja kroz svoje dodatno angažovanje posvetim i projektovanju, što mi prije toga, nije bilo u prioritetima.”
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
“Kritika je uvijek dobro došla, ako je dobronamjerna i ako dolazi od ljudi koje zaista cijenim kao prijatelje i kao saradnike. Niko nije nepogrešiv, ko radi taj i griješi, važno je da čovjek shvati i prizna svoju pogrešku, da iz toga nešto novo nauči, jer na taj način gradimo sebe i postajemo bolji ljudi.”
Najemotivniji trenutak u životu…
“Svakako najemotivniji trenutak u mom životu je rođenje djeteta i to najbolje opisuje ona Oliverova pjesma „.. novi život se rađa, a ključ života u tvojoj je ruci…“, tada sam se zaista tako osjećala. Plač tek rođene bebe je bila meni najljepša melodija, to je zaista neopisiva sreća koja je proistekla iz ljubavi. Prvi pogled na to malo stvorenje, prebrojavanje prstića na rukama i nogam nikada neću zaboraviti, kao ni osjećaj, da će to malo biće koje smo stvorili, uz našu nesebičnu ljubav, podršku i razmijevanje, jenog dana postati odrastao čovjek sa svim svojim vrlinama i manama, kao što smo i mi sami.”
Tri najvažnije stvari u životu?
“Zdravlje, nesebična ljubav i porodica.”
O čemu maštate…
“Iako smo suprug i ja dosta putovali, obišli mnoge zemlje, još uvijek maštam o nekim putovanjima i mjestima koje želim još obići, posebno ona egzotična gdje nismo bili…. Maštam naravno i o tome da dobijem jednog dana unuke, nadam se da će se i to desiti (valjda mi djeca neće ovo zamjeriti ako pročitaju jer im ja to inače nikada nisam rekla), jer djeca su najveća vrijednost, djeca su ukras svijeta.”
Spadate li u gurmanske tipove i vaše omiljeno jelo?
“Pa mogu reći da volim da jedem, posebno kolače, mada sada to izbjegavam, volim i da kuham, ali nemam neko omiljeno jelo. Volim i da probam nova jela, na putovanjima uvijek probam nešto novo, bez obzira šta moji saputnici misle o tim mojim željama. Ja to probam i za njih da im onda opišem ukuse (smijeh). Tako sam u Meksiku jela pileći batak preliven sa umakom od čokolade u kojoj je bilo 11 nekih začina, koji nikada neću zaboraviti, za to vrijeme su me moji prijatelji blijedo gledali! I tako u svakoj novoj zemlji otkrivam nešto posebno….nekada sam zadovoljna novim okusima, ali naravno ima situacija i kada ostanem gladna.”
Da imate moć kakvu biste promjenu napravili u BiH?
“Iskreno, mislim da bi trebalo napraviti puno promjena, u svim oblastima zivota i to nikako ne može samo jedan pojedinac. Mala smo i lijepa zemlja, nema nas puno koji živimo na ovim prostorima, uz dobru organizaciju i vodstvo, uz dobru viziju oko koje bi se svi okupili i gradili je, mogli bi napraviti od BiH dobro mjesto za život. U ovim uslovima to je u pravom smislu utopija. Ja bih da imam neku moć, možda počela od obrazovanja, od predškolskog, pa dalje… Djeca i mladi ljudi su budućnost svake pa i naše zemlje i treba to postaviti na prvo mjesto. Kroz vaspitavanje mladih generacija utiče se na formiranje svijesti ljudi prvo o sebi, da budu jake ličnosti, širokih pogleda, obrazovani, kreativni kako to samo mladi ljudi mogu biti, a uvjerena sam da se sa takvim vaspitanjem djece počinje od malih nogu, prvo u porodici, a onada je po meni, tu presudna uloga obrazovanja. Kvaliteno obrazovani mladi ljudi, jaki pojedinci mogu doprinijeti pozitivnim promjenama u svojoj sredini i društvu u cjelini, širiti pozitivnu energiju, biti pokretač napretka jedne države. Mi stariji im moramo obezbijediti uslove da rastu i razvijaju se u skladu sa svojim interesovanjima, bez sputavanja, zato bih ja prvo promijenila i sve uložila u kvalitetan sistem obrazovanja.
Na šta ste slabi…?
“Na napuštenu djecu i stare ljude, na ubijanje nevinih ljudi, na besmislene ratove.”
Kada je žena najljepša…?
“Žena je najljepša kada je zadovoljna sobom, svojim životom, kada je okružena ljudima koje voli.”
Vaš Ženski.ba
