Predstavljamo Vam dr.Mirjanu Remetić, specijalistu pedijatrije u uposlenicu Doma zdravlja „ dr Mustafa Šehović“, dispanzera za predškolsku djecu.
Vaš put ka uspjehu izgledao je kako…?
Odmah po završetku studija na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu opredjelila sam se za rad u pedijatrijskoj ambulanti. Moj profesionalni put je već tada usmjeren. Završila sam specijalizaciju iz pedijatrije na Institutu za majku i dijete R. Srbije u Beogradu i postdiplomski studij iz Dječije i adolescentne psihologije i psihijatrije koji je organizovan u saradnji između Sarajevskog univerziteta i Univerziteta u Umei, Švedska. Shvatila sam vrlo rano da sve bolesti imaju i psihološku dimenziju, te da nije dovoljno liječiti samo fizičke simptome bolesti. Moja doktorska disertacije se i odnosila na detekciju zaštitnih i rizičnih faktora u nastanku poremećaja mentalnog zdravlja kod djece predškolske dobi. Rani rast i razvoj je u fokusu moga interesovanja, jer sam svjesna koliki značaj imaju prve tri godine života za sve ono što će se kasnije dešavati u životu. Imala sam priliku uvjeriti se u to od rata u Bosni i Hercegovine do današnjeg dana, prateći rast i razvoj dojenčadi i male djece bez roditeljskog staranja. Uloga pedijatra u društvu je velika i od neprocjenjivog značaja. Ističem ovdje i značaj prvih 1000 dana kada je u pitanju ishrana novorođenčeta, dojenčeta i malog djeteta. Kao pedijatar promovišem isključivo prirodnu ishranu u prvih 6 mjeseci života i nastavak dojenja do uzrasta od 12 mjeseci uz postepeno uvođenje čvrste hrane. Zalažem se za povećanje obuhvata vakcinacijom koja je, nažalost, dovedena u pitanje neodgovornim odnosom pojedinaca prema ovom civilizacijskom postignuću, koje je spasilo od smrti milione djece u svijetu. Uloga pedijatra nije samo liječiti oboljelo dijete već zalagati se i za obezbjeđenje optimalnih uslova za njegov rast i razvoj, što podrazumjeva i rano otkrivanje razvojnih poremećaja. Roditelji su najvažniji odrasli u životu svoje djece, a porodica najvažnije okruženje. Kada se roditelji suočavaju sa problemima društvo im mora pružiti podršku, pedijatri takođe. Ne bih željela da zvučim neskromno ali sam imala priliku tokom svoje profesionalne karijere dati doprinos da se neke stvari u politici brige za djecu promjene. Na osnovu svog dugogodišnjeg iskustva i istraživanja objavlila sam u nekoliko naučnih časopisa u našoj zemlji i inostranstvu stručne radove o uticaju ranog smještaja u instituciju tipa dječiji dom na samopouzdanje i mentalno zdravlje u školskom uzrastu. Za posljednih deset godina mnogo toga se promjenilo u ovoj oblasti, te je i u našoj zemlji prednost data dobro odabranim hraniteljskim porodicama. U Dispanzeru za predškolsku djecu Doma zdravlja „ dr Mustafa Šehović“ gdje radim, sistematski smo radili rani skrining na autizam i bili u mogućnosti da vrlo rano otkrijemo djecu u riziku za poremećaj u autističnom spektru i druge razvojne poremećaje. Sada sam koordinator Centra za rani rast i razvoj pri Dispanzeru gdje možemo započeti ranu intervenciju. Ostvarili smo saradnju sa Udruženjem roditelja djece/osoba sa autizmom i lobirali za prava djece i osoba sa autizmom. Radi se o najvulnerabilnijem dijelu populacije, svi moramo biti svjesni toga i pružati podršku.
Recept za uspjeh je nekada vrlo jednostavan. On podrazumjeva veliki rad, učenje, predanost, upornost, posvećenost, uvjerenje da radiš jako važne stvari za najmlađe.
Zašto volite svoj posao?
Moj posao je izuzetno odgovoran, a u isto vrijeme i veoma lijep. Pored ljubavi za medicinu i značaja koji, kao pedijatar, imam u prevenciji bolesti, ranom otkrivanju i liječenju, osjećam zadovoljstvo i kada me na ulici prepoznaju moji mali pacijenti i ushićeno kažu „Evo moje doktorice!“. Srećna što me moji mali pacijenti prepoznaju i kada nisam u bijelom mantilu i ponosna na sebe što nisam probudila u njima negativne emocije, već naprotiv, možda im čak budem i „role model“ pa jednog dana i sami požele biti ljekari, možda baš pedijatri.
Da li je dan dovoljno dug da uradite (privatno i poslovno) sve što planirate?
Voljela bih da dan traje duže, da mogu stići sve ono što bih željela. Nekada sama sebi čestitam na obavljenom poslu, s obzirom na to da sam cijeli svoj život morala učiti i usavršavati se, raditi odgovoran posao i kod kuće biti majka tri djeteta koji su danas pristojni i obrazovani mladi ljudi.
Kako se opuštate nakon napornog i stresnog dana?
Volim da pogledam neki lijep film, uvijek provjerim TV program i izaberem nešto što mi izgleda kvalitetno. Volim da putujem, da pročitam neku lijepu knjigu, da se družim sa prijateljima, da nešto lijepo skuham.
Životni moto?
U životu treba biti dobar prema sebi i drugima, ne činiti drugim ljudima loše.
Svima nam ponekad zatreba savjet. Kome vi idete po savjet?
Dok sam bila mlada tu su bile moja mama i baka, njihova mudrost i iskustvo mi jako nedostaju. Na svu sreću, danas je tu moj suprug Aleksandar i naša djeca, Sonja, Vladimir i Miroslav.
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
Na svu sreću nisam. Uvijek sam imala podršku uže i šire porodice. Svi su pomagali, čuvali su djecu, vodili ih po aktivnostima, spremali ručkove…
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
Kada čovjek radi, sigurno da može i da pogriješi. Kritiku doživljavam uvijek kao konstruktivnu, da nešto moram da popravim.
Najemotivniji trenutak u životu?
Pa ovdje ću samo lijepe trenutke spomenuti, to su trenuci kada su se rađala moja djeca.
Tri najvažnije stvari u životu?
Ljubav, poštovanje, porodica.
O čemu maštate?
O putovanjima. O tome da provedem više vremena sa moja dva unuka Mihajlom i Lukom.
Spadate li u gurmanske tipove, koje vaše omiljeno jelo?
Ja se držim onoga da treba jesti malo, ali lijepo. Nisam vegetarijanac, ne mogu baš izbaciti meso iz jelovnika, ali sve manje mesa mi je potrebno. Iako je šećer opasan po zdravlje, baklava je kraljica okusa.
Da imate moć kakvu biste promjenu napravili u BiH?
Uradila bih ono što su Indexi davno otpjevali „ Da sam je neko…“. Dala bih posao mladim ljudima, šansu da se na vrijeme ostvare, da zasnuju porodice i imaju lijep život. Da nikad više rata ne bude.
Na šta ste slabi?
Naravno na djecu, na nepravdu, na patnju.
Kada je žena najljepša?
Kad je sretna, naravno.
