Život mi nije dao priručnik. Sestre mi nisu dale nikakvo objašnjenje, samo su rekle – rodila se i ne diše. Sjedeo sam u čekaonici i pitao se – kako je moguće da život ne diše? I sve je zastalo dok nisu istrčale iz sale i uzviknule – Čestitamo! Majka i djevojčica su dobro, imaćete pravog borca u kući!


Bježao sam od tvojih pelena. Kad si imala grčeve, znao sam samo da te poljubim i da čekam da prođe. Onda su usledili tvoji prvi osmijesi, pa koraci, pa riječi. Prvi kašalj. Prve fotografije i iščekivanje – da li će sve ispasti dobro kad se razvije film? Vrištanje kad treba da se ide u vrtić. Tamanila si Kiki bonbone koje su ti se ljepile za zube, pa si, ne vodeći računa da li su ti čiste ruke, pravila najsmješnije face pokušavajući da prstima iščačkaš ljepljive komadiće sa desni. Nikad mi neće biti jasno zašto si toliko voljela onaj crtani Čudesna šuma, kad si preplakala svaki kraj. Ili kad si tražila da te upišem na kurs letenja, da bi kasnije mogla da se družiš sa Petrom Panom.

Još uvijek čujem kako pucketa celofan u koji su uvijeni karanfili za tvoju učiteljicu. Čujem i škripu olovke dok učiš da pišeš. I zvuk talasa dok pokušavaš da plivaš. Prvo popiješ malo slane vode, pa se zagrcneš i okreneš ka meni i uz prkosni osmijeh dobaciš: “Ovaj nije bio dobar, idemo na sljedeći!” I kako se smijeješ dok ti sladoled curi po bijeloj haljini. Nikada nisi znala da obučeš bijelo, a da se ne isflekaš. Ali znam da ćeš jednom to uspjeti, kad ti onaj pravi zgrabi srce.

Vidim te kako glumiš da padaš u nesvijest na školskoj priredbi, jer si zaboravila tekst. Aplaudiram ti za snalažljivost.

Čujem te kako baki pridikuješ da nije podobna da te savjetuje, jer ne izlazi iz svog dvorišta, iz provincije… Onda ti ona ispriča kako ju je deda ukrao iz kuće i da je porodicu sačuvala na okupu snagom tufnaste kecelje. Zagrliš je i obećaš joj da ćeš napisati krimi roman o njenom životu.

Učim te da kažeš – hvala, neću, hoću, ljubav, san, želim, sreća, jebi se kretenu, mogu, znam.

Učim te da nikad ne kažeš – ciganin, peder, kurva, mržnja, bolest, seks za jedno veče.

Znam da si se dosađivala dok sam pokušavao da ti objasnim zašto je kliše glumiti ženskog Bukovskog u drugom razredu gimnazije i bacati se po ništavilu sopstvenog postojanja. Da su tetovaže prolazna moda. Da se alkohol ne loče, da se u alkoholu uživa. Da ti opijati nisu potrebni za pisanje. Da ti je potrebno da osjećaš da bi pisala. Jedino tako tvoj svijet neće prestati da priča i  da živi. Pokušavao sam i na kraju sam ti objasnio.

Bio sam tu uz tebe i za tebe. Borio sam se, možda ne kao Sonjin ili Anin ćale, ali sam se borio. Učio sam te da se boriš i sama. Da ne budeš krhka princeza. Da budeš mangup i princeza u jednom.

Imam da ti kažem da sam ponosan u kakvu si osobu izrasla!

Imam da ti kažem da treba redovnije da spavaš, da jedeš više voća i  manje da pušiš. Da ne izlaziš sa mokrom kosom na ulicu. Da šutneš svakog ko te je povrijedio!

Znam da ti nedostaje da odložim oružje, da te zagrlim i šapnem: “Ćero, ovaj frajer ti je super!” Meni nedostaje još više, jer puno je stvari, onih običnih i svakodnevnih, s kojim želim da ti dosađujem.

Mala, nemoj da se prožimaš sa onima koji te ne dotaknu. Dječaci iz tvojih priča nemaju pojma koliko su srećni, što su makar na kratko bili dio tvog svijeta.

Nemoj da se stidiš kad pričaš sa praznom stolicom, fotografijom ili pločom. Tebi barem ne moram da objašnjavam da sam uvijek tu. A svijet neka misli da si luda. Guraj svoju priču, samu sebe vadi iz govana i vuci naprijed i gore. To su dva dozvoljena pravca.

I zagrli majku nekad!

Izvor: 6yka.com

Komentari

Komentari

Nema više članaka