Koliko smo se puta sreli s nekim tko svojeg psa tretira kao plavu krv?

 | Autor:

Koliko puta smo čitali o nebulozama koje bogati rade kako bi njihova životinjica bila mirna, zaštićena, sretna, lijepa… nastavi niz.  Jedan naš bivši estradno-poduzetnički par, prije par godina vozio je svoju macu na akupunkturu i reiki, jer je bila nešto bolesna. No ja ne znam zašto je to tabu? Ljudi imaju novaca, više nego neki drugi, i ako je životinja bolesna, njihov član obitelji – što bi trebali? Otići prvom veterinaru i čekati antibiotik? Ili ne otići možda?

 | Autor:

Vjerujem da će se naći velik broj ljudi koji smatraju da je životinja životinja, i da joj nije mjesto u kući, da se nema što filozofirati kada je u pitanju prehrana, i sl. Ali stvar je u tome, što to nije naša stvar. Koliko puta ste dosad čuli da bi nekom paru bilo bolje da imaju dijete, pa da se o njemu brinu, već da ‘nanašaju to pseto svugdje’?  A vući paralele između toga što jede neki pas dok u drugom kraju grada gladuju djeca i odrasli, je bespredmetno.

Moj novi antistress drug #paco Imam srece da se doselio u Natasinu kucu 🐶🐽❤

A post shared by Selma Terlevic (@selmaterlevicka) on

Da li mu daju za jesti samo specijalno kuhane želučeke ili nešto drugo smrdljivo, a psima korisno, da li odlaze u pet shop i keširaju sumanute iznose za najbolje medicinske prehrane, da li prešaju lišće mente pa u njega motaju friško mljeveno meso, ne tiče nas se. Na psima je jasno kao dan kada su sretni, kada se smiju i kada su zdravi. Čemu propitkivanje? Zašto je ljudima bez životinja uvijek najlakše okriviti vlasnike pasa za nešto?   Istina je da ne znamo što taj pas predstavlja svojim vlasnicima. Možemo pretpostaviti onako glupo i naivno da je taj pas član njihove obitelji. Da je njihov najbolji prijatelj. Nije li to dosta? Zašto se to ne može poštovati?  A pogotovo ne znamo zašto ti ljudi nemaju djecu i zašto su svu pažnju usmjerili na tog psa, i bome nas se to ne tiče.

Ulet u sliku, stil – galop 😍 #loveyourdog #misko 🐶 #naturelover

A post shared by Selma Terlevic (@selmaterlevicka) on

Moj pas nije moja zamjena za dijete, nego je samo pas. Nađen na cesti. Bio je mršav kao štapić, sva rebra su mu stršala. Živo biće, koje je netko bacio pored ceste, negdje u nekom selu u Istri. Pa recite, je li to normalno? Mogu shvatiti da ti pseto ode na živce. Jer, evo ovaj moj meni ode. Više puta na dan. On je jako zahtjevno pseto. Ali odakle ti srca da ga baciš na cestu kao štene? Da li su to isti ljudi koji onda gledaju kraljevske tretmane za životinje i zgražaju se? Da li je taj čovjek koji ga je bacio otišao poslije toga u neko prihvatilište i donio hranu za gladnu djecu? Moj pas je polako, ali sigurno kroz dvije i pol godine, od mojeg života napravio red. Da on, ne ja. Ja sam samo sudjelovala.   Kada me saplela depresija, taj pas je bio pored mene. Gledao me u tišini, s njuškom u krilu, i samo odmarao. Ustvari me tješio. Ni sam nije znao od čega. Tjerao me van kada mi se jako, jako, jako, nije dalo ići van. Onda me natjerao da povećamo kilometražu šetnje. Potpuno prirodno i nesvjesno.

 | Autor:

Ušli smo u mood šetnje koja broji oko 10 kilometara – on njuška, a ja slušam muziku, i u polu-meditativnom stanju hodam za njim. Ne moram reći što radi takav potez vašoj glavi, pogotovo ako je bio stresan dan. A što tek radi celulitu na nogama. Kojem celulitu?! Kada moram do prodavnice, moje vječite bojazni oko otmice djeteta padaju u vodu, jer znam da klinac nije sam, nego je njegov cimer u fotelji pored njegovog radnog stola.  Kada pišem po cijele dane i cijelo vrijeme sam za laptopom, pas je taj koji me prekida, koji mi se penje u krilo, baca mi igračke na stol i/ili lovi mačka po cijelom stanu, i ja moram dići pogled od posla.

Bacim mu nazad igračku, smiješan je, smijem mu se, on izvodi show… a moj mozak odmara. Ako je njemu dosadno, više nikome nije. Prekida gledanje četvrte epizode neke Netflix serije i poziva na akciju, kakvu god. A ja ju moram ispoštovati. Ustvari mi se ne da, jer hoću gledati i petu, ali moram. I onda mi bude drago što sam se pomaknula. I odradila novih 3-4 km.

 | Autor:

Ne znam kako bi se itko usudio reći da mi je pas razmažen, da bih si trebala roditi još jedno dijete ili da bi mu morala početi davati za jesti ostatke od ručka. Idi, bato, brini oko svojih poslova, molim te. Drugi put kada vidite par bez djece, a s psom, ugrizite se za jezik. ‘Ko zna kakva im je medicinska dokumentacija za početak, i tko zna od kakvih je problema taj pas spasio svoje vlasnike. On njih! Baš kao što je moj mene. I ne postoji dovoljna zahvalnost za tako nešto. Pa ako to zahtijeva odlazak na meditaciju za pse, reiki ili malo prije spomenutu mentu, taj pas će to i dobiti od mene.

 

Komentari

Komentari

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!