Od trenutka kada sam započela svoje školsko obrazovanje, svi su mi govorili jedno te isto: “Uživaj sada dok ti je jedina obaveza otići u školu jer kada počneš raditi, nećeš više imati vremena ni za što!” Možeš misliti kako sam ja to razumjela u tim godinama, a uostalom, kao da sam i mogla razumjeti. Svako jutro sam se morala ustajati u 7 sati, išla na satove ili predavanja i tako je to trajalo ni manje ni više nego 17 godina!
Barem za sve nas koji smo se odlučili dobiti akademsko obrazovanje. Tih 17 godina pripremala sam se na to da me netko u budućnosti zaposli i da krenem s tim “odraslim” životom i svi su me uvjeravali da bih pri tom osposobljavanju trebala uživati jer mi je to najsretnije razdoblje u životu, ali i istovremeno bih trebala što prije diplomirati kako bih počela raditi jer, budimo realni, ne želim cijeli život provesti na “grbači” svojih roditelja.
Je li mi razdoblje tijekom školovanja bilo idealno? Iz tadašnje perspektive ni malo. Objektivno, kao i većina, osjećala sam ogroman pritisak da moram imati sve odlične ocjene kako bi se prvo upisala u dobru srednju školu, zatim na dobar fakultet, koji će mi jedini omogućiti da se zaposlim na željenom radnom mjestu jer nisam Steve Jobs ili Bill Gates pa da mogu uspjeti bez diplome. Svaku malu prepreku u tom razdoblju doživljavala sam kao katastrofalni životni događaj zbog kojeg ću razočarati roditelje i završiti kao beskućnik na ulici.
Cijelim tim putem, bez obzira na stres i očekivanja, govorili su mi da prolazim najbolji period u životu, a ja sam tada htjela da te iste osobe koje mi to govore dođu i skupe pramenove kose koji su mi otpali od tjeskobe i straha. No, ono što je najgore – bili su u pravu.Iako su nam govorili da će nam se život promijeniti kada se zaposlimo, nitko nije rekao na što će to sve utjecati i koji šok ćemo doživjeti!
Mogu uzeti ljude s kojima se družim i koji me okružuju kao primjer. Većina nas nije diplomirala u isto vrijeme, a i nismo svi našli posao odmah po završetku obrazovanja. Oni koji su našli posao prije mene, za mene su se pretvorili u nekakve čudnovate prerijske životinje koje nikad u životu nisam susrela. Jednostavno su nestali.
Kao da su razvili moć mimikrije u životu do te mjere da ih se nigdje nije moglo niti susresti, a kamoli se dogovoriti za nekakvo druženje. “JA: Ej, jesi za kavu možda sutra predvečer? ONA: Oprosti, stvarno ne mogu, preumorna sam od posla, još nisam sve stigla, javit ću ti se kad uhvatim vremena”. Ovako je izgledala većina razgovora koje sam vodila sa svojim prijateljima i najiskrenije sam bila šokirana.
Mislila sam kako su se svi pretvorili u nekakve bezlične mase, koje su samo fokusirane na posao i koje su zaboravile kako normalno živjeti. Nekoć osobe koje su svaki vikend bile inventar u raznim klubovima i nisu odlazile doma dok ne bi bio “fajrunt”, sada su brojale odlazak u dućan kao izlazak. Šok i nevjerica.
E, onda sam se ja zaposlila. Kako mi se “ploča u glavi” momentalno promijenila. Nisam se mogla sastaviti sama sa sobom. Kada bi došao kraj radnog vremena, otišla bih kao zombi kući i samo legla na kauč i zaspala. Kakav odlazak u dućan, pa ja sam odlazak iz dnevne sobe u spavaću sobu računala kao izlazak. Bila sam, blago rečeno, premorena. Ne zato što miješam cement svaki dan, nego zato što nisam mogla ni zamisliti što me čeka.
Svaki dan osam sati rada, a svaki posao zahtijeva potpunu koncentraciju i ne možeš “zujati okolo”. Na predavanjima si to mogao. Ako ti nije bilo pretjerano zanimljivo, mogao si odlutati negdje u svojim mislima, a ako si se ujutro probudio namrgođen, mogao si čak ostati kod kuće spavati i ne otići na to predavanje jer, ako si sretan, imaš svoja tri sveta dopuštena izostanka. A na poslu toga nema. Ne možeš ne doći jer ti se jednostavno ne da ili odlutati u svojim mislima jer ti nešto nije pretjerano zanimljivo.Što se zapravo dogodi sa svima nama kada se zaposlimo? Privremeno nestanemo i to je sasvim ok.
Nismo naviknuti na ovaj koncept života i koliko god smo znali da nas čeka nešto drugačije, nismo ni zamišljali da će to izgledati baš ovako. Blaženi ispiti, dosadna predavanja i studentski poslovi s minimalno odgovornosti. Možemo si postaviti pitanje – pa kako je bilo prijašnjim generacijama i zašto baš našoj to zaposlenje tako teško pada? Odgovor je poprilično jednostavan, a taj je da su se vremena promijenila.
Duža su radna vremena, svi želimo uspjeti, svi se moramo dokazati, svi uspjehe moramo nizati kao perlice na ogrlicu, sve to objaviti na Instagramu, moramo biti neovisni, moramo imati tisuću prijatelja s kojima ispijamo kave svaki dan, idemo na večere, izlazimo po klubovima i još stignemo u teretanu održavati liniju. Za početak – ne moramo mi ništa!
Kada tek “uplovimo” u taj poslovni/odrasli svijet, treba nam vremena da se na to priviknemo. Ovo je uvjerljivo najveća tranzicija koju će bilo tko od nas doživjeti u životu (osim rođenja djeteta) i moramo prihvatiti činjenicu da nije jednostavna, a ni lagana. Kada smo prelazili etape vrtić-osnovna škola-srednja škola-fakultet, znali smo što nas očekuje i dočekalo nas je sve ono što nam je od prije poznato.
Ovo nam nije poznato i zato privremeno nas “nema ni na mapi”. Ja se s tim nisam mogla pomiriti. Da mi je netko rekao da ću se ja pretvoriti u tu čudnovatu prerijsku životinju s kojom se prije nikada nisam susrela – ne bih mu vjerovala i nisam, ako ćemo iskreno. Kako sam i mogla kad sam još bila u svojem ružičastom balonu studentskog života. Stvarnost je ovakva: dižemo se svaki dan rano ujutro, osam sati provedemo pod fizičkim ili psihičkim naporom s kakvim se do sada nismo susreli u tolikoj količini, i toliko frekventno, i zbog toga smo umorni. Zato pritišćemo gumb za pauzu na naš socijalni život sve dok se u potpunosti ne priviknemo na novonastalu situaciju
Naučimo se nositi s tim uz pomoć našeg vječnog neprijatelja, a to je vrijeme. Ljudima koji se ne nalaze u istoj situaciji kao i vi, objasnite što vam se događa i kako taj “odrasli” život za koji smo se spremali zapravo izgleda. Pravi prijatelji će vas razumjeti ili barem pokušati razumjeti. Ali, objektivno, jedino će vas u potpunosti moći razumjeti kada se i sami zaposle.
Nećete odmah imati snage za upražnjavanje svih aktivnosti koje su vam prije bile pod “dobar dan”, a i nećete imati vremena za njih. Odmor će vam u početku biti prioritet. San jedina preokupacija u životu. I dobro je ako vam tako bude ili jest, jer je to pravilan način. U suprotnom se gurate preko granica svojih mogućnosti i mogli biste vrlo brzo “puknuti”.
Naravno, s vremenom se u potpunosti naviknete. Ponovo odlazite na kave, viđate se s prijateljima, odlazite u teretanu, heklate, čitate, možda čak i partijate vikendom. No, sve se promijeni i neće više nikada biti kao što je prije bilo. Što nije nužno loše. Shvatite što zbilja znači biti odgovoran, doživite uspjehe i počnete cijeniti neke druge stvari u životu.
Spremali smo se na činjenicu da ćemo se jednom zaposliti, ali nas na samo zaposlenje nitko nije pripremio, niti može. Iskoristite u početku svoje slobodno vrijeme onako kako vi to želite, a ne onako kako drugi očekuju od vas. Nestali ste? Ne brinite se, vratit ćete se.
