Jednom, i ne tako davno, sam pomislila kako je miris najbolji teleporter. Odmah vraća u prošlost, vraća tako najjasniju sliku u tvojoj maloj plavoj glavici. Tvoje zjenice se prošire, zasuze i progutaš. Po koji put?
Piše: Amra Deliomerović 
U svom djevojačkom stanu osjetiš miris već hladne kafe, starih knjiga i bajatog hljeba. Kao slučajno si jučer ušla u veliki amfiteatar i ponovo u mislima završila fakultet. Da, i kao slučajno ti je zamirisao onaj prošli januar i snijeg što ti je škriputao pod crnim kožnim čizmama i naravno kao slučajno si osjetila miris njegove friško obrijane brade kad te prvi put poljubio u starom parku dok su ti se kosti ledile od januarske studeni. I kao brišeš oči jer su ti zasuzile zbog tobožnje dosadne prehlade. U nos ti se uvukao svaki miris njegove riječi i osmijeha. Taj te miris sada boli i gušiš ga drugim mirisima, ali je mnogo jak, djevojčice.
U nosiću malenom se nastanio miris svih prijateljskih zagrljaja ohrabrenja i nade. I opet ti kao od njegove jačine suze oči. Da, naravno, ne od tuge i ne zato što se raspadaš, nego samo od jačine mirisa… To tvoje malo srce što treperi od straha i pred tihim smirajem dana iz nosića povlači sve one mirise bolničkih soba, umora dok si od bola gužvala posteljinu šakama i htjela iz svoje kože… Ne, ne nikako od tuge i zato što si se raspadala, jer nije bilo mirisa njegove ruke, nego, dabome, zbog bola.
U tvom pjegavom nosu se sakrio i miris onog crvenog španjolskog gerbera, kojeg si dobila pred polazak na dalek put, koji te otpratio i dopratio, a kojeg ti je, eto, sasvim slučajno on tutnuo u ruke kao mali znak pažnje. Od tad ne kupuješ gerbere, zato što si odjednom zavoljela bijele ruže, ne… nikako ne zbog tuge i toga što se raspadaš.
I večeras plačeš, jer se bojiš, ali ne…Nikako zbog tuge i toga što se raspadaš.

Komentari

Komentari