Jorge Bucay je psihoterapeut i pisac, rođen je 1949. u Buenos Airesu. Živi između Argentine, Španjolske i Meksika. Širom svijeta poznat je kao voditelj grupnih
terapija, te slavan kao uspješan pisac. Od ovog poznavaoca ljudske ćudi ukrali smo nekoliko redaka koji će nas podučiti važnoj životoj lekciji. Ako ne podučiti, bar nas podsjetiti kako treba ili, pak, kako ne treba.
Tog sam dana bio jako ljut. Bio sam loše volje i sve mi je smetalo. U ordinaciji sam samo jadikovao i nisam baš bio produktivan. Mrzio sam sve što činim i što imam.
Ali iznad svega ljutio sam se na samoga sebe. Kao u jednoj Papinijevoj priči koju mi je Jorge pročitao, toga dana osjećao sam da ne mogu podnijeti “biti ja”.
“Ja sam glupan”, rekao sam mu (ili sam rekao samom sebi). “Velika budala… Mislim da se mrzim.”
“Mrzi te pola stanovnika ove ordinacije. Druga će ti polovina ispričati jednu priču.
Bio jednom jedan čovjek koji je hodao svijetom s ciglom u ruci. Odlučio je da će svakoga ko mu bude smetao do te mjere da pobjesni, udariti ciglom. Metoda
je djelovala pomalo trogloditski, ali činilo se da je učinkovita, ha?
Jednoga je dana sreo vrlo uobraženog prijatelja, koji mu se obraćao na ružan način. Dosljedan svojoj odluci, čovjek je zgrabio ciglu i bacio je na njega. Ne sjećam se je li ga pogodio ili nije. Ali kad je morao otići po ciglu, bilo mu je nezgodno. Odlučio je
poboljšati ‘metodu samoočuvanja ciglom’, kako ju je zvao. Zavezao je ciglu na metar dugačko uže i izašao na ulicu. To mu je omogućivalo da cigla nikada ne ode
predaleko, ali ubrzo je otkrio da i nova metoda ima svoje nedostatke: s jedne strane, osoba kojoj je upućen njegov napad morala je biti na udaljenosti manjoj od metra, a s druge strane, nakon što bi bacio ciglu, bilo mu je jednako teško namatati uže, koje bi se često zavezalo ili zapetljalo.
Onda je čovjek izmislio ‘metodu cigla III’. Protagonistica je i dalje bila ista cigla, ali ta je metoda umjesto užeta imala oprugu. Sada ciglu može baciti koliko god
puta poželi i vraćat će se sama, pomislio je čovjek. Čim je izašao na ulicu i doživio prvi napad, bacio je ciglu. Pogriješio je i nije pogodio cilj jer se, kad se opruga rastegnula, cigla vratila i udarila ga ravno u glavu.
Ponovno je pokušao, ali cigla ga je opet udarila jer je loše procijenio udaljenost. Treći put zato što je ciglu bacio u pogrešno vrijeme.
Četvrti je put bio poseban slučaj jer se, nakon što je odlučio baciti ciglu na žrtvu, istodobno htio zaštititi od njezina napada i cigla ga je ponovno udarila u glavu. Kvrga koja mu je narasla bila je golema…
Nikada se nije doznalo zašto nikad nikoga nije pogodio ciglom: je li to bilo zbog dobivenih udaraca ili zbog neke deformacije duha. Sve je udarce uvijek primio on.
Taj se mehanizam zove retrofleksija: u osnovi se sastoji u tome da druge zaštitimo od svoga napada. Svaki put kad ga poduzmemo, naša se napadačka i neprijateljska energija zaustavlja prije no što stigne do drugoga s pomoću prepreke koju sami postavimo. Ta prepreka ne upije udarac nego ga samo odbije. I sva ta ljutnja, to
neraspoloženje, to neprijateljsko držanje vrate nam se preko vidljivih oblika autoagresivnog ponašanja (samoozljeđivanja, prežderavanja, drogiranja, nepotrebnih
opasnosti) ili drugi put preko prikrivenih emocija ili osjećaja (depresija, osjećaj krivnje, somatizacija).
Vjerojatno se neko utopijsko, ‘prosvijetljeno’, bistro i čvrsto ljudsko biće nikada ne naljuti. Bilo bi nam veoma korisno da se nikada ne naljutimo, a ipak, čim osjetimo
bijes, srdžbu ili ljutnju, možemo ih se riješiti samo tako da ih izbacimo iz sebe i pretočimo u neko djelo. U suprotnom, samo bismo se, prije ili poslije, naljutili na
sebe same.”
(Cigla bumerang – “Ispričaću ti priču”)
