Obožavam gledati filmove čija se radnja odvija u Italiji. Jako dugo nisam pogledala film čija me radnja ostavi bez teksta, čije scene ostave tačkice na mojim rukama. Dugo se nisam zaljubila u likove nekog filma, njihove razgovore, načine na koji se gledaju. Dugo me dijalozi nisu utišali i ostavili zamišljenom i pomalo tužnom. “Call me by your name” film je koji je uspio učiniti sve to.

Radnja ovoga filma odvija se u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Elio je sedamnaestogodišnji mladić koji živi s roditeljima negdje na sjeveru Italije. Njegov otac, profesor arheologije, poziva mladog američkog naučnika Olivera da mu pomogne pri radovima. Na samom početku filma, vidimo Elija i njegovu djevojku kako posmatraju  Olivera koji upravo dolazi u njegov dom. Radnja je vrlo spora, no dovoljno oštra i jasna da u vrlo kratkom roku shvatite da će se između Olivera i Elija stvoriti predivna ljubavna priča.

Njih su dvojica poprilično različiti. Elio jasno pokazuje svima oko sebe da ne voli Olivera. Smeta mu način na koji on govori, na koji pozdravlja ljude i smeta mu što gotovo nikada ne ostaje na ručku i večeri. Smeta mu kada pleše s prijateljicom njegove djevojke i smeta mu što je toliko slobodan. No, način na koji ga gleda odaje apsolutno sve. Njihova će ljubav postati vrlo brzo jasna svima oko njih. Prolazit će dani, prolazit će večeri, a niko od njih dvojice neće se usuditi napraviti prvi korak. Iako ćete zasigurno uživati u krajoliku, večerama Elijevih roditelja, razgovorima koji nerijetko počnu jednim, a završe drugim jezikom te predivnoj odjeći onog doba, bit ćete nestrpljivi. Nestrpljivo ćete čekati prvi poljubac, prvu razmjenu nježnosti i prvo priznanje.

Ova me radnja navela da mislim o nekoliko stvari. Prva stvar koja me oduševila bili su Elijevi roditelji i način na koji ga odgajaju. Uvijek sam se pitala kakva bih bila da sam imala fakultetski obrazovane roditelji, poliglote koji bi me upisali na časove klavira. Pitala sam se kakva bih osoba bila danas da smo na ljetovanjima pričali o romanima, starim filmovima i muzici koja se kod nas kući nikada nije slušala. Ovaj me film natjerao da razmišljam o tome kakav bih roditelj bila ja sama. Mislim da sam u zadnjih nekoliko godina naučila biti bolji sagovornik. Naučila sam slušati ljude na pravi način. Naučila sam priznati vlastite greške, ne kriviti samo druge za lošu situaciju u kojoj smo se našli. Bila bih ja dobra majka – pomislila sam u jednom trenutku. Kada bih (jednoga dana) postala majka, trudila bih se biti tom djetetu roditelj poput Elijevih. Razmišljala sam koliko pogrešno većina roditelja odgaja svoju djecu. Mnogi imaju krivi pristup. Mnogi djecu smatraju djecom i kada to nisu. Elijevi roditelji s njim razgovaraju kao s ravnopravnim članom porodice. Ne postoje teme koje se moraju izbjegavati pred njim. Mislim da bi svaki roditelj trebao tako postupati sa svojim djetetom.

Iako su Elio i Oliver vrlo oprezni i vrlo spori kada je o njihovoj ljubavi riječ, ona nije promakla Elijevim roditeljima. Njih dvoje pošalju Elija na kratko putovanje s Oliverom kako bi mu omogućili da u miru uživa u onome što rijetko ko za života doživi. Predivni dijalozi, muzika, sviranje na klaviru, ispijanje vina te vrele večeri i kupanja na rijeci nešto je što se teško opisuje riječima. Scene i prizori, kojima ću se uskoro vratiti ponovno, nešto su što trebate doživjeti sami. Predivna šetnja kroz neko drugo doba, način života mnogima nepoznat, priroda koja tjera da se zaljubiš i avantura koju ćete htjeti doživjeti i sami – ono su što ovaj film čini izvanrednim.

Druga stvar koja je u meni probudila gomilu pitanja bio je Oliverov i Elijev odnos. Je li ljubav koja se mora skrivati doista ljubav? Jesmo li kukavice ako odbacimo nešto veliko zbog straha od toga što reći drugi ljudi? Jesmo li ludi kada zbog drugih odbacimo nešto veliko i nešto naše? Bila sam užasno ljuta na Olivera. Osoba sam koja se uvijek vodi srcem. Znam da je to mnogima neshvatljivo. Znam da sam se gomilu puta vraćala tamo gdje mnogi ne bi. No, uvijek sam stavljala osjećaje ispred razuma. Nije me bilo briga što drugi misle da neki odnos nije dobar za mene. Ostajala sam u odnosima koji su mi nanijeli ogromne ožiljke samo zato što nisam na silu htjela gasiti ono što osjećam.

Kraj ovoga filma dio je koji će vas natjerati na suze. Oliverov otac održi predivan monolog koji me podsjetio na nekoliko stvari. Uvijek, baš uvijek, trebam biti iskrena. Nikada se ne trebam suzdržavati od stvari koje jako želim i nikada ne trebam držati u sebi stvari, osjećaje i misli koje želim izbaciti van. Vrijeme prolazi jako brzo i vremena je malo. Vrijeme je dragocjeno i stoga ga treba iskoristi za sve ono iskreno u nama. Uvijek, baš uvijek, trebam se voditi tim žarom u sebi, a razum ostaviti za stvari za koje je predviđen.

Izvor: Lola magazin

Komentari

Komentari

Nema više članaka