Stojimo na hodniku usred bolnice. Tamo se u zadnjih nekoliko mjeseci najčešće vidimo. Moja majka i ja. Obzirom da tamo radi, poznaje sve u bolnici. Njoj je dan kao svaki drugi, ali meni ipak nije. Ne poznajem čitavo osoblje, nekih kojih se sjećam više nema, a neki koji se mene sjećaju ja ne pamtim da sam ipak vidjela.

Prilazi nam medicinska sestra koja radi na odjelu na kojem leži moja baka. Pozdravljamo se sve tri i ja odjednom ispadam iz razgovora. Ostajem tijelom u trokutu, slušam i pratim, ali ne sudjelujem. Kao da lebdim iznad nas tri i promatram što se događa. Ne znam je li vam se to ikad dogodilo, ali meni je to česta pojava pogotovo u ovakvim situacijama. Medicinska sestra i moja majka su tu negdje po godinama i djeca su im vršnjaci.

Počinje sestra, odmah nakon pozdrava: „Moj stariji je baš prije mjesec dana otišao za Njemačku. Ovaj mlađi još čeka, ali bude i on u dogledno vrijeme.”

Na to će moja mama: “Ah, znam. Moj najmađi odlazi 2018. A Ana će mi otići (“Vidi, pa i ja sam u razgovoru!” – pomislih) malo nakon njega, 2019.”

Najnormalniji razgovor kao da pričaju o cipelama na sniženju. I ja kako stojim po strani i lovim konce. U glavi mi je: “Aha, i moj najmlađi brat napušta domovinu. Čekaj, ja stvarno idem? Nisam imala pojma da je to konačno, ali očito moja mama zna bolje od mene. Fakat. Odlazim. Još malo i neću više živjeti tu…”

Procesuirala sam moment kako njih dvije prividnom lakoćom pričaju o tome da njihova djeca odlaze daleko od gnijezda koje su desetljećima za njih gradile. Ne radi se tu o standardnom odrastanju i napuštanju obiteljskog doma jer to se već dogodilo, većina spomenutih i ne živi više s roditeljima, ali sad idu korak dalje. Ili, bolje rečeno, tisućama koraka dalje. I dok većina odlazi trbuhom za kruhom u nadi da će poplaćati račune koji su se ovdje nakupili, u našem konkretnom slučaju to nije tako. Ne radi se o emigrantskoj modi ili egzistencijalnoj krizi već o nečemu što bi trebalo boljeti još i više, a svi žmire na spomen te činjenice. Pa i moja majka i njena kolegica iz bolnice.

Nema više “doma”. Nama mlađima od 30-35, “domovina” kao da je potpuno nepoznat koncept. I dalje se živo sjećamo borbe za Domovinu, pjesama o njoj, ali odlazimo jer se otada nije ništa promijenilo. Barem ne nabolje.

Meni ne gori pod petama, nisam kruha gladna i ne tražim grčevito posao jer ih radim nekoliko (priznajem, nisu svi te sreće, ali ni ludosti), ali ne osjećam se ugodno ovdje. I to je jedini razlog zašto odlazim. Moja majka to osjeti možda i bolje od mene pa se već s time pomirila, dok ja ipak razmišljam hoću li ili ne, kada i gdje. Ona je sigurna da ovdje nije mjesto za mene, a ni za mlađeg brata. Želi da budemo sretni(ji). Tako i njena kolegica za svoje sinove.

Kad sam na trenutak izašla iz svog tijela i promatrala razgovor na hodniku nisam mogla ne vidjeti njihove oči dok pričaju i grla kako im se stežu. Glas je govorio jedno, iz grla je izlazilo činjenično stanje, ali to isto grlo kao da je pokušalo zaustaviti da to stanje izađe van i da postane stvarno. 

Svoju odluku o promjeni mjesta stanovanja “gnojim” već skoro dva desetljeća i nema veze sa stanjem u državi ili okolnim zemljama već s mojim osjećajima kad prođem tu granicu.Svaki put moje srce poskoči, svaki put sam “doma” i sve sam češće tamo. Kad pričam mami što je i kako mi je bilo taj neki posljednji put u njenim očima vidim svoje oči. I vidim sreću i olakšanje.

 

Prije nekih par dana pričala sam o ovome ispred svojih kolega, kao da pričam o najnovijem modelu mobitela ili nečemu što sam jela. Doslovno sam zaboravila da moj razgovor ide u smjeru mog davanja otkaza kroz nekih godinu dana. Vidjela sam šefa kako kalkulira i planira unaprijed, ispitivao me neke detalje koje ni sama nisam znala jer jedino što znam je da odlazim i okvirno vrijeme.

Često me pitaju: “I ostavit ćeš sve ovdje?”  – na što ja odgovorim sa: “A što je to sve?”

Moja majka se već oprostila, moji prijatelji jedva čekaju da odem pa da mi dolaze u posjetu (budimo realni, više od polovice nikad neće doći), svi koji me poznaju podupiru moju odluku jer jedino što mi žele je da se stalno smijem onako kako  se smijem na fotografijama koje im šaljem iz Italije. Steže se i meni grlo od same pomisli, ali srce je već pomalo nestrpljivo.

Odlazim. Idem doma.

 

Do idućeg puta, pronađite svoje “doma” ma gdje to bilo.

Zagrljaj,

A.

Autorica: Ana Kolar

Izvor: lolamagazin

Komentari

Komentari

Nema više članaka