Nakon dvadeset tri godine rada u školi, slavim li ovaj Dan? Volim li moj posao kao prvih godina? Svijet u učionici je Alisina zemlja čuda, pogotovo u nižim razredima. Sve što tamo raste, lista i cvjeta, slijedi svoju prirodu i zakone kojima bi se trebali pokloniti i odrasli ljudi. Počašćena sam državljanstvom u toj zemlji i svakog dana zahvalna nekom djetetu jer mi je skrenulo pogled na nešto što bih možda zanemarila, prihvatila bez razmišljanja, previdjela, protumačila drukčije… Ali, kad se zatvore vrata i zakoračiš u svijet ispred škole, “stvarni svijet” (iako je meni stvarni svijet onaj iz koga iskoračim), nađeš se na mjestu na kome nije uvijek ugodno, rečeno nježnim, diplomatskim jezikom.
Iz godine u godinu u pratnji djece stižu nam i roditelji koji ne prezaju ni od čega kako bi ostvarili svoje interese, natjerali učitelja/učiteljicu da igra kako sviraju, pretvorili je u servis koji se pokorava njihovim potrebama. Zbog takvih je teško biti učitelj, još teže jer je društvo takvo kakvo jeste, puno mogućnosti za sve one koji iza sebe nemaju stvarne kvalitete i postignuća ali itekako posjeduju vještinu nametanja vlastitih stavova drugima. Oni to zovu samopromocija, ja mislim da je pravo ime teror.
Zbog takvih pojedinaca učitelji odustaju od svog posla, biraju koračati putevima pognute glave jer, svi smo ljudi a spomenuti vam mogu život pretvoriti u užasnu zbrku iz koje nećete izaći isti. I jedni i drugi su svjesni toga i pitanje je samo kome će mir u njegovoj kući, životu, glavi biti draži od istjerivanja pravde i istine na čistac. Škola je veliko ogledalo cijelog društva. Nikad više ublehanera na važnim pozicijama i vrijednih u zapećku, tamo gdje se ne vide, ne čuju, ne pitaju …
Čovjek se zapita vrijedi li i kome govoriti? Vrijedi. Radi djece koja trebaju bolji svijet, radi roditelja koji kažu: “Učiteljice, postali ste dio naše male obitelji” a takvih je mnogo, mnogo više od ovih koji će vas pokušati iscrpiti svim načinima na koje misle da imaju pravo. Zato slavim Dan učitelja i radujem se svakom novom danu u mojoj učionici uz djecu. “Duša ozdravi kad je s djecom” napisao je Dostojevski a takva blagodet ne može se ničim platiti. Svim mojim kolegicama i kolegama želim sve što i samoj sebi. Da nas puste da svoj posao radimo najbolje što možemo i da na tom putu imamo što više saveznika a što manje onih koji će nas doživljavati kao one s druge strane fronta koji su sami izmislili.
