Da bi neka žena bila SUPER ŽENA, ne mora da ima višedecenijsku karijeru punu nanizanih uspjeha. U našoj armiji uspješnih žena, posebno mjesto zauzimaju one koje su sa malo godina postigle mnogo. To je tek mali pokazatelj koliko one zapravo mogu postići i da ćemo u budućnosti tek da govorimo o njima.
Ona ima 26 godina i diplomu inženjerke arhitekture. Odrasla je u malom gradu Lukavcu, a svoju karijeru gradi u glavnom gradu BiH. Bivša je teniserka, nadarena za pisanje i pjevanje, a svoj profesionalni put danas hodi kroz dizajn enterijera.
Ona se zove Maida Dedić.
Kaže da je iznenađena koliko se osoba promijeni kroz godine, naravno primjećujući to na sopstvenom primjeru. Od srednjoškolskih dana, koje je provela u lukavačkoj gimnaziji, pa do danas, primijetila je da su se najviše promijenile njene ključne karakterne osobine: tvrdoglavost, optimizam i upornost, ali i da je sada mnogo tolerantnija.
“Ljuta sam na nepravdu i slaba na djecu koja su u teškoj finansijskoj situaciji, što ranije nisam bila“, priznaje Maida.
Kako je bilo “doći do zvijezda”? Trnovitim putem?
Poslije završene srednje škole, upisala sam studij Arhitekture na Univerzitetu u Sarajevu. Zanimljivo je što prije upisa na fakultet nisam, zapravo, ni znala šta je arhitektura, ali te preko 20 predmeta i ispita u jednoj godini studija itekako nauči šta je arhitektura. Psihička stabilnost je jako važna za ovaj studij, naravno zajedno sa talentom, upornošću i podrškom porodice i bliskih ljudi. Moram naglasiti da je podrška mojih roditelja i sestre bila veoma, veoma važna za mene.
Arhitektura je opširna i vremenom se kroz godine studija opredijeliš za ono što te više zanima. Kao mala stalno sam crtala, kasnije i u školskim danima. Interesantno je i da se iz prošlosti uvijek sjetim neke prostorije, hotelske sobe, dnevnog boravka starih prijatelja dok situacija i osoba skoro nikako. Pravila sam male skice, crtala svoju idealnu kuću, pravila razmještaj u sobi… tako da mogu reći kako su me odmalena zanimali enterijeri (samo što tad to nisam znala nazvati pravim imenom). Nakon svega navedenog nije teško shvatiti da sam i tokom studija shvatila da su enterijeri, zapravo, ono što me zanima.
Kako izgleda jedan radni dan u životu arhitektice, odnosno dizajnerice enterijera?
Rijetko kad se desi da jedan dan liči drugom, ali inače ustajem rano i obavezno doručkujem, jer ako ne jedem ni sa kim ne pričam (smijeh). Zatim odlazim na posao, otvaram e-mail poštu i chekiram TO DO listu u svom rokovniku. Standardne aktivnosti koje me čekaju u uredu i van njega su crteži, mjerenja, tereni, gradilišta, sastanci, klijenti, prezentacije, konsultacije sa tehničkom službom, projekti… Iako sam dobro organizovana, često osam sati rada bude malo da se sve uradi. Onda se to nastavlja kada dođem kući kroz gledanje emisija o enterijerima, istraživanjima po interenetu u vazi sa novim trendovim, bojama ili slično.
Teško je odvojiti privatno i poslovno, bar meni. Ova struka je specifična tako da je živiš u pravom smislu te riječi, a da ni neskontaš. (smijeh)
Iza uspješnih ljudi uvijek stoji velika podrška. Ako ne to onda neki snažan motiv. Ko ili šta je bio Vaš najjači vjetar u leđa dok ste grabila krupnim koracima ka uspjehu?
Možda će zvučati kao kliše, ali moj najači vjetar u leđa je ljubav prema struci i poslu koji radim.
Šta kažete sebi u trenucima „kada ne možete više“, kako ih savladate?
Kad ne možeš više uvijek treba da znaš da možeš još malo, malkice. Naprimjer, kad čovjek trči 5 km zna da može još 100 m, sigurno. Tako je u bilo kom poslu, bar ja to tako gledam. Često sam sama sebi najveća motivacija i često sama sebe nagradim, tipa “ee danas ću da nacrtam ovo, pa ću kupiti dobru čokoladu” . Mislim kupila bih je svakako, ali eto, tako mi bude draže što dođe kao nagrada za rad. (smijeh)
Kakav je osjećaj doći iz malog grada u Sarajevo, bez čvrste zaleđine i uspjeti, iako mnogi tvrde da je nemoguće?
Nije jednostavno i nije nemoguće. Kao student, upoznaješ grad i ljude. Sve ti je novo i drugačije, iako pričamo istim jezikom, bosanskim – čak ni on uvijek nije isti (smijeh). Vremenom se navikneš na sve akcente, upijaš nove riječi, skeniraš dijelove grada, naučiš relacije trolejbusa, koje mi u Lukavcu nemamo… Tokom studija sam imala priliku raditi pola godine sa poznatim bosanskohercegovačkim dizajnerom Salihom Teskeredžićem, tako da sam kroz rad s njim i iz njegovih savjeta dosta toga naučila. Nakon završetka studija sam poslala 20-tak mailova raznim arhitektonskim biroima, firmama koje se bave proizvodnjom namještaja i dobila odgovor od firme Inside by Ećo company za obuku za enterijeristu.
Obuka je trajala 4 mjeseca. Nakon obuke sam primljena na pripravnički staž u trajanu od godinu i sada sam, evo njihova zaposlenica pod ugovorom. Potrebno je dosta upornosti i volje da bi uspio u nečemu, ako nemaš štele (ovo spominjem jer, nažalost, danas se skoro svaki bolji posao dobija na taj način). Ponosna sam veoma na sebe, to ću ovako slobodno reći, što sam svojim znanjem i trudom bez ičije pomoći ovdje gdje sad jesam. Napomenuti ću i to da je za posao najvažnije znanje, nikoga ne interesuje odakle si. To te pitaju nakon pola godine pa se iznenade, još uvijek nisam shvatila zbog čega – da li zbog toga što misle da si “tu negdje iz blizine” ili zbog toga što ne čuju tako često za Lukavac – pa su u fazonu “a čuuj Lukavac, vi imate tamo one fabrike?” i tako.
Arhitektura, kao i svi tehnički fakulteti, vode se kao „muški“. Da li ste razmišljala, prije i tokom fakulteta, o tome kako ćete se kao žena snaći u tom svijetu? Ima li u Vašoj struci prostora za spolnu diskriminaciju?
O tome nisam razmišljala. Nikada to nisam gledala na taj način. Arhitektura je umjetnost, a umjetnost je sloboda. Poredimo je sa glumom, muzikom… Tu nema razlike između muškaraca i žena. Jednostavno je – ili si dobar ili nisi. Konkretno, u našem office-u, osim mene, radi još samo jedna kolegica arhitektica, a ostalo su sve kolege arhitekte. Kod nas ne važi “homo homini lupus”, prava je timska atmosfera.
Šta biste izdvojila kao svoj najveći uspjeh, kako na poslovnom, tako i na privatnom planu?
Na poslovnom planu izdvojiti ću diplomu ing.arhitekture, ali se jednako radujem i svakom realizovanom projekatu/enterijeru.
A na privatnom… Ovo ne mogu nazvati uspjehom, ali mogu zahvaliti Bogu što mi je dodijelio ulogu tetke. Kroz druženje sa kćerkom moje sestre pune se moje baterije.
Također, moj veliki uspjeh je što nikad nisam iznevjerila roditelje i što su ponosni na mene, kao i ja na njih. Velika stvar za mene je to što se i dan danas družim i čujem sa osobama koje su mi bile i ostale najbolji prijatelji preko dvadeset godina. Odavno smo se rasuli, ne viđamo se svakodnevno, ali kad se sretnemo uvijek se zapjeva “Da smo živi i zdravi još godina sto” i to sa razlogom.
Kako vidite budućnost mladih ljudi u BiH?
Nažalost, razumijem zašto mladi, pametni i hrabri odlaze odavdje. Siti su nepravde, siti su stopedesetišestog konkurisanja za posao, koji dobije onaj ko najmanje zaslužuje i koji pita “A šta im znači ovo JMBG?”. Siti su nekulture, štele, gledanja raskošnih vikendica, dok sa roditeljima i dvije sestre živi u 56 kvadrata, jer ima poštene roditelje. Siti su laži, namještanja, siti su što im mama mora raditi i nedjeljom. Siti su toga da svako dijete nema bicikl, da nana/baka šmaga za tufahijom… A najmanje su siti u stomaku, jer “ovi gladni ovim sitima sve pojedoše”, nažalost.
Međutim u svakoj struci i svakom poslu moraš da daš 200% od sebe da bi uspio. Ja se vodim time. Jeste teško, naročito u ovakvoj državi, ali evo, nek im ja budem primjer da se, ipak, može. Potrebna je volja i, zapamtite, 200% od sebe! I na sve prepreke i padove treba gledati kao sastavni dio puta prema uspjehu. Najlakše je odustati. Treba vjerovati u sebe, boriti se i neko će to da prepozna.
Sigurno Vam je nekad neko kao klinki postavio pitanje „Gdje se vidiš za 5-10 godina?“. Da li ste sada tamo gdje ste tada mislila da ćete biti? Gdje i kako se vidite za narednih 10- tak godina?
Pa jednim djelom jesam, nekim drugim nisam. Uvijek sam sebi postavljala visoke ciljeve i uvijek sam vjerovala i vjerujem da mogu još tako da na pitanje “Gdje se vidim za 10-tak godina?” moj odgovor je: “Neka ostane mala tajna. Imam nekih super planova, ali o tom po tom.”
Šta za Maidu znači ljubav i kakva je u ljubavi?
Ljubav pokreće sve! Ali definitivno. Mene raduju sitnice. Radujem se cvijeću, svijećama, okvirima za sliku, lijepoj kutiji… tako da mogu reći da sam u ljubavi k’o malo dijete. (smijeh) Dosta sam osjetljiva, iako želim da imam stav “jake žene”. Dajem sve od sebe i jako sam pažljiva. Zapravo, to kakva sam možda bi najbolje mogao opisati moj momak.
Svako ko poznaje bar jednog studenta arhitekture, zna da u toku studija, ali i po završetku, za vas je slobodno vrijeme skoro pa misaona imenica. Kako provodite te neke trenutke koje ukradete od posla za sebe?
Tokom studija najviše se naspavaš onih 10 slobodnih dana u augustu i to je to. (smijeh). A sada, nakon tog ludog i napornog perioda, dosta mi prija priroda, rijeke, planine… U prirodi se baš pravo odmorim, mada sam mislila da nikad neću doći u “ovu fazu” u kojoj se divim prirodi.
Kakvu ulogu, po Vašem mišljenju, u poslovnom svijetu igra fizički izgled u odnosu na znanje, stručnost i kompetencije?
Držim se onoga da je ljepota u očima posmatrača. Smatram da je kod svake osobe bitan karakter i znanje, to je mnogo važnije od izgleda. Mada, također smatram da svako predstavlja sebe onako kako baš on želi i u tom smislu mislim da je stilizovana osoba upečatljivija u odnosu na one koje ne daju pažnju izgledu. Što se tiče konkretno ženskog roda, tu sam isključiva – žensko mora da bude vodi računa o svom izgledu, nebitno da li se radi o poslovnom ili privatnom životu. Pa nismo mi “džaba” ljepši pol, daj da to i dokažemo.
Postavili smo Maidi i nekoliko blic pitanja…
Sportski tip ili ušminkani frajer? – Sportski tip, po mogućnosti u sivoj trenerci 😀
Ćevapi ili burek? – Iako se radi o istom mesu, zvučati će čudno, ali burek ne jedem, ćevape volim.
Lukavac ili Sarajevo? – Lukavac radi prošlosti, Sarajevo radi budućnosti
Štikle ili patike? – Zavisi od situacije. Mada kad bolje razmislim, ipak biram štikle.
Rakija ili voda? – Voda.
Slatkiši ili slana hrana? – Slatkiši.
More ili planina? – Planina.
Ljubav ili novac? – Oboje. 😀 Zavisi šta koga čini sretnim – meni su uvijek draže stvari koje ne mogu da se kupe novcem.
Porodica ili karijera? – Opet oboje. Naravno da su mi najbitniji moji bližnji, ali mi je bitna i karijera.
Napola puna ili napola – Uvijek je puna, čak i kad je fakat prazna. Bar prazna čaša? zamisli da ima nešto u njoj.
Razgovor sa ovom iznimno duhovitom i šarmantnom mladom damom, završili smo kao što smo i počeli, s osmijehom na licu i u odličnom raspoloženju.
Ženski.ba tim dizajnerici enterijera, ing. arh Maidi Dedić želi dobrodošlicu u našu armiju SUPER ŽENA i raduje se budućoj saradnji i druženjima s njom.
