Možda sam nekad, u prošlom životu,
napravila nacrt idealne ljubavi.
I možda se negdje, u tvornici naših sudbina,
moj nacrt poklopio s tvojim.
Možda smo se spojili po svim tačkama tih zamišljenih skica.
Zacrtani oduvijek na jednom presavijenom komadu hartije sa spiskom želja.
Otkad me ljubiš
to je ponovo jedan zapis,
kao u doba kad su se tek krojili naši budući dani.
A dvije presavijene strane jednog papira,
od početka vremena priljubljene,
konačno vide riječi koje su im nedostajale.
Granica koja ih je dijelila,
ali i spajala,
svakog dana blijedi sve više.
Sad kad te gledam,
srećna i cijela,
nazirem slatki trag te spone.
Luk tvojih usana,
neznatno više izvijen s lijeve strane,
bliže srcu,
sve je što je ostalo od pregiba na hartiji želja.
Podsjetnik da je život ipak nešto drugo od naših htijenja.
Makar mrvicu različito od sanjanog.
Tek blago nesavršen luk usana recimo.
I da si ti,
tako divno nesavršen,
savršen upravo za mene.
Autorica: Darija Marković
