Maja Kovačević ima 35 godina i desetoro djece. Iako ne prima nikakvu pomoć od države, Maja se ne žali, već ne skida osmijeh sa lica.
“Još dok sam bila djevojčica željela sam da imam mnogo djece. Ne baš deset, ali više od petoro. S obzirom na to mi je prva beba bila djevojčica, a poslije nje sam rađala samo dječake, htjela sam da imam još neku kćerku. Tako smo suprug i ja stigli do devetoro djece. Šalili smo se da sam ista kao i Majka Jugovića, a ja sam onda pomislila – zašto ne bih bila i kao knjeginja Persida Karađorđević, čukunbaka Aleksandra Drugog Karađorđevića, majka Aleksandra Prvog Oslobodioca, koja je rodila desetoro djece”, objasnila nam je svoju porodičnu “matematiku” Maja Kovačević.
Na prvi pogled biste pomislili da uopšte nema djecu, jer djeluje vrlo mlado, kao djevojka koja se možda tek udala i “radi” na potomstvu. Dotjerana, nasmijana, kao da za sebe ima sve vrijeme ovoga svijeta.
“Imam 35 godina, i baš malo vremena za sebe. Osim što sam majka, ja sam i zaposlena. Suprug i ja u Kraljevu, gdje i živimo, imamo izdavačku kuću “Glas Srbije”, a izdajemo i nacionalnu reviju “Kraljevske novine”. To su prve monarhističke novine u Srbiji, obrađuju sve što je u vezi sa našom nacionalnom tradicijom, vjerom, historijom, porodičnim vrijednostima. Također, osnovala sam Udruženje “Knjeginja Persida Karađorđević”, koje se bori za bolji status mnogočlanih porodica u Srbji”, priča Maja.
Maja je 2016. od Udruženja “Srpski domaćini” dobila nagradu Srpska majka, kao i povelju Udruženja “Arčibald Rajs”. Takođe, 2015. je dobila nagradu Kondir Majke Jugovića, od Srpske kraljevske akademije naučnika i umjetnika.
Maja kaže da ne planira više djece, a dodaje, i to ponosno, da nije imala blizanačke trudnoće. Milicu (12), Miloša (11), Milana (9), Mihaila (8), Radoša (6), Ratka (5), Ružicu (4), Miodraga (3), Nikolinu (2) i Jovana (4 mjeseca) Maja je rodila iz 10 trudnoća!
Kako to sve postižete, kako izgleda jedan vaš radni dan?
Sve može da se postigne kada se hoće, ali i kada se dan dobro organizuje. U našoj kući je ujutru baš gužva. Spremanje za školu, doručak, završavanje jutarnje higijene u kupatilu… Često nastane haos kada stariji shvate da im nema garderobe koju su uveče izvadili iz ormara i složili na stolicu, ali su im ovi mlađi to “malo” dirali i negdje sklonili! Takođe, svi doručkuju kod kuće i to mora brzo da se spremi, da četvoro đaka i jedan predškolarac, ne bi zakasnili.
Međutim, kako dan odmiče tako je u kući sve mirnije, svako zna svoje obaveze i zaduženja, atmosfera je manje-više slična kao u svakoj drugoj porodici u kojoj je manje članova nego kod nas.
Ko čuva djecu kada ste na poslovnom putu, i kako stižete svima da pomognete oko učenja i domaćih zadataka?
Kada putujem, djecu čuvaju tata, moja baka i jedna žena koja je zaposlena kod nas. Što se školaraca tiče, nekome pomaže tata, nekome ja, ali pomažu i jedni drugima. Mada, djevojčice su spremnije da nešto objasne dječacima, dok braća sestrama rijetko pomažu, oni to nekako ne vole.
Kako se tata snalazi kada je sam sa djecom?
Mom suprugu ništa nije teško, a djeca vole kada ostanu sa njim, slušaju ga više nego mene, mada on uopše nije strog. Umije na neki drugi način da postigne mir u kući. Kada su djeca sama sa njim nikada ne naprave neki nestašluk, čak ni u kući ne bude nered, što nije slučaj kada su samo sa mnom. Mada, ni on niti ja nismo strogi roditelji. Tata umije da “zategne”, na primjer, kada Milica hoće da ide kod drugarice, da se šeta, a ja bih je pustila. Ali, zato kada treba nešto da im se kupi, što baš nije neophodno, ja sam protiv, a tata nije. Njega lakše nagovore nego mene.
Kad ste pomenuli kupovinu – koliko vam dnevno treba hljeba, mlijeka, mesa, i kako to uopšte izgleda kuhati svaki dan za 12 osoba?
“To kuhanje je kreativno – mora svima da se sviđa i da bude dovoljno za sve, mada smo djecu naučili da nema biranja kada se sjedne za sto, ali vam je ipak drago kada znate da jedu ono što baš vole. Što se količine hrane tiče… mnogo nam treba! Dnevno kupujemo oko šest litara mlijeka, četiri litra soka, oko šest vekni hljeba, oko 20 pelena. Ako pravim grah, na primjer, treba nam kilogram graha za jedan ručak. Trošimo i mnogo praška za veš, a mašina za pranje radi svaki dan. Kada nam se prije neki dan pokvarila mašina nastao je haos! Taj kolaps ne mogu ni da vam opišem”, kaže Maja kroz smeh.
Milicin zakon
Radim na tome da se usvoji zakon da porodice koje imaju četvoro i više djce, takođe mogu da dobijaju roditeljski dodatak. Raduje me što sam za taj svoj cilj dobila podršku i blagoslov patrijarha Irineja. Daću sve od sebe da u tome uspijem.
Da li vam djeca pomažu u kućnim poslovima?
Obavezno. Bez toga ne bismo mogli da funkcionišemo. Svako dijete ima svoje zaduženje – neko ide u nabavku hrane, drugi slažu odjeću koja je oprana i osušena, treći uzimaju bebu kada zaplače i donose mi je.
Jesu li djeca složna?
Složni su, mada umiju da se posvađaju i da se potuku. Djeca su i to je normalno. Ali se vole, i puno mi je srce kada vidim i osjetim tu njihovu međusobnu ljubav.
Koliko mjeseci tokom godine slavite rođendane?
U aprilu slavimo dva rođendana, u maju, junu u julu po jedan, zatim u novembru i decembru po dva rođendana slavimo.
Dakle, kod vas je uvijek veselo?
Uglavnom jeste, ali dešava se da, na primjer, najmlađe dijete počne da plače, pa ga onda i drugi imitiraju i plaču bez razloga! Također, ako se jedno dijete razboli, dobije grip na primjer, velike su šanse da će još nekoliko djece uskoro biti bolesno, pa tako grip iz kuće ne možemo da otjeramo mjesec dana. Osim toga, nemamo uvijek dovoljno novca za sve što nam treba, bili smo i u velikim dugovima, ali uvijek nekako isplivamo, Bog nas čuva.
Da li vam država pomaže?
Mi nemamo pravo na dječiji, niti na roditeljski dodatak, jer imamo svoju firmu i redovna primanja. Poslije zemljotresa u Kraljevu smo bili u teškoj finansijskoj situaciji, jer zbog firme koju posjedujemo nismo mogli da dobijemo socijalnu pomoć. Zato sam osnovala Udruženje “Knjeginja Persida Karađorđević”, jer želim da se materijalno stanje, ali i svi drugi problemi sa kojima se u Srbiji suočavaju višečlane porodice, rješava organizovano, sistemski. Mi svi imamo finansijke probleme, ali oni ipak nisu ključni, već prije svega kako se centri za socijalni rad prema takvim porodicama odnose. Često ih omalovažavaju, osuđuju što imaju više djece. Osuđuje nas i društvo. Kao da je grijeh imati više od troje djece u Srbiji. Ima i onih koji čudno gledaju našu djecu jer nisu uvijek i svi obučeni kao njihovi vršnjaci, nemaju sve novo na sebi, i djeci je teško kada se suoče sa tim pogledima u svojoj školi.
Kako djeci objasnite da se za nešto, jednostavno, nema?
Kažem im ono u šta i sama vjerujem – da čovjek može da bude sretan i sa malo novca, ako zna da uživa u nekim drugim, važnijim stvarima od materijalnih. Ako imate vjeru u bolje sutra, ako ste optimista, ako volite život, onda vam ništa nije teško, pa ni da shvatite da danas nešto nemate. Ja svojoj djeci ne mogu da pružim najbolje cipele, najbolje kompjutere, ali sam im dala nešto što neki drugi roditelji nisu – braću i sestre. Moja djeca se ne igraju skupim igračkama, igraju se zajedno, i to je njihovo bogatstvo, to što imaju jedni druge.
