One su tu među nama, susrećemo ih svaki dan, a da i ne primjećujemo koliki doprinos daju društvu. Često ne cijenimo dovoljno ono što rade, a one se ne bune, jer znaju koji su njihovi ciljevi i idu prema njihovom ostvarenju, bez obzira na priznanja i nagrade.
One su naše SUPER ŽENE!
Razgovarali smo sa Prof. dr Dženeta Omerdić, vanrednom profesoricom na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli na užoj naučnoj oblasti – Državno i međunarodno javno pravo.
U nastavku teksta pročitajte o čemu smo ćaskali:
Za početak recite nam nešto o svojim studentskim danima? Koji je bio glavni motiv za studij prava? Kako ste tada zamišljali svoju karijeru?
Sve životne faze imaju neke svoje čari, no mišljenja sam da su studentski dani nekako najposebniji. Barem su moji takvi. Kao studenti smo dovoljno „odrasli“ da imamo stav (najčešće o svemu ? ), ali smo istovremeno mladi pa nam se toleriše idealiziranje ljudi, događaja i svega oko nas. Tolerišu nam se greške. Snovi i ideali nam se čine tako realnim i ubijeđeni smo da nema te prepreke koju nećemo moći savladati. Sve to čini studentske dane nezaboravnim.
Kada je riječ o odabiru studija, nekako je to došlo samo po sebi. Nakon što je studij genetike „otpao“, pravo je predstavljalo moj drugi izbor. Naime, tokom gimnazijskih dana zainteresovala sam se za ljudska prava, prvenstveno za prava nacionalnih manjina, te sam zahvaljujući tome uspjela otkriti mali djelić onoga što bih mogla istraživati tokom studija pravnih nauka. S druge strane, temperament mi je takav da se teško mogu zadržati na jednom mjestu, a i velika sam pričalica, tako da se ispostavilo da mi dinamična strana prava sasvim odgovara. I drago mi je da nisam pogriješila.
Što se tiče „karijere“, zahvaljujući praksi koju sam obavljala tokom studiranja, na vrijeme sam otkrila da krivično pravo nije za mene, te da me advokatura ne privlači u onoj mjeri da bih se mogla njome baviti. Stoga nisam previše „maštala“. Imala sam sreću da se zaposlim na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli i da sve do danas radim jedan od najljepših poslova.
Šta je najljepše u vezi Vašeg posla?
Najljepše je raditi sa mladim ljudima. Razvijati se sa njima i još uvijek potajno vjerovati u ideale. Poseban je osjećaj vidjeti sebe njihovim očima. S druge strane, izuzetno me sretnom čini činjenica da sam u prilici da kod većine studenata, nakon što izađu iz studentskih klupa, prepoznam neke „svoje tragove“ i uvjerim se da trud nije bio uzaludan.
Koji su najveći izazovi u Vašem poslu?
Dva su izazova: jedan se odnosi na onaj naučni segment, a drugi na onaj „ljudski“. Da pojasnim: u naučnom smislu, poseban izazov predstavlja kontinuirana analiza savremenih društveno-političkih međunarodnih, regionalnih i nacionalnih odnosa, te nastojanje da iste pravilno i objektivno „podvedem“ pod relevantne državno-pravne teorije, s ciljem pronalska modela koji bi bio koristan i primjenljiv na bosanskohercegovačko pluralno društvo. Obzirom na pravnu prirodu našeg društva, kao i političku apatiju i nepovjerenje građana prema državi i državnim organima vlasti, složiti ćemo se da je riječ o velikom izazovu.
Drugi izazov je onaj „ljudski“ i odnosi se na odgovornost da zadržim povjerenje svojih studenata. Nerijetko mi se javljaju za savjete i tada osjetim da oni u meni vide oslonac. Pričaju mi o problemima za koje ne znaju ni njihovi najbliži. Stoga sam svjesna da ih ne smijem razočarati. Ni u kom smislu.
Kako se motivišete?
Moja kćerka Ada je moj najveći motiv. Želim da joj svojim primjerom pokažem da se u životu ne trebaju tražiti izgovori i opravdanja. Naprotiv, treba se truditi i boriti. Svaki dan.Stoga želim da je osposobim da se samostalno bori kroz život i nastojim to činiti djelima, a ne riječima.
Koja žena inspiriše Vas?
Više žena me inspiriše. Na mjestu broj jedan je moja teta. Ona je moj uzor i majka i prijatelj kakav bih i ja voljela biti. Moje drugarice su moja inspiracija. Jako je bitno sa kim se družite. Prijatelji su ti koji određuju vaš put i vaš napredak. Stoga se smatram iznimno sretnom i bogatom osobom jer imam odlične prijateljice. Svjesna opasnosti da bi se neke mogle razočarati što i njih nisam spomenula, ipak ću izdvojiti one sa kojima sam odrastala i koje su moje „saučesnice“ u dobrim i manje dobrim stvarima,a to su: Dajana, Nerka i Edvina.
One su, što bi Balašević rekao, dodale prave boje portretu života mog ?.
Najteži trenutak u Vašem životu, šta ste naučili iz njega?
Nema osobe koja nije doživjela ružne i teške trenutke. Tako da nisam ni ja izuzetak. No, mišljenja sam da se ti ružni momenti trebaju desiti kako bismo više cijenili one lijepe trenutke. Ne bih da to zvuči kao prazna floskula, ali razočarenja su neophodna kako bismo cijenili ljude koji u naše živote unose osmijeh i pozitivnu energiju. A ono što sam naučila jeste da trebamo cijeniti svaki dan kojeg smo nasmijani i u zdravlju proveli u društvu ljudi koje volimo i koji nas vole. Naučila sam da nikada ne zaboravimo da nakon „pada“ otresemo „prašinu“ sa dlanova i koljena i da krenemo dalje koračati putem na kojem se nalazimo. S tim da nakon pada trebamo koračati još odlučnije.
Sa širokim osmijehom na licu.
Šta jedna žena ne smije nikada zaboraviti?
Ne smije zaboraviti na sebe. Ne smije se staviti na zadnje mjesto na listi vlastitih prioriteta! Nikada ne smije zaboraviti na svoje prijateljice i ne smije smišljati lažne izgovore kako bi izbjegla kafu i druženje sa njima. I da! Ne smije zaboraviti: da stavi korektor (ukoliko ima probleme sa podočnjacima), da nanese ruž i da nabaci osmijeh na lice ?.
Koje su odlike jedne SUPER ŽENE po Vašem mišljenju?
Samosvjesnost, odgovornost, dosljednost, iskrenost i definitivno ne smije imati problema sa egom. SUPER žena drugoj ženi nikada ne smije biti vučica. Naprotiv. SUPER žena predstavlja stotine drugih žena, koje su manje društveno eksponirane, ali podjednako vrijedne.
SUPER žena toga treba biti svjesna.
Šta je za Vas ljubav?
Ljubav je pokretač.
I ovo ne govorim sa nekim „romantičarskim“ prizvukom. Govorim sasvim realno. Duboko sam ubijeđena da je za uspješan i sretan život neophodno da volimo SEBE. Također je potrebno i da volimo ljude oko sebe i da cijenimo i uživamo u trenucima koje sa njima provedemo. Nadalje, neophodno je voljeti posao kojim se bavimo. Ali posebno je lijepo imati nekoga kome na kraju dana možemo prepričati sve ono što nam se desilo.
Kako se opuštate u slobodno vrijeme?
Mnogo čitam. Igram se sa Adom i provodim vrijeme sa porodicom. I naravno, uživam u svojoj šumi ?
Šta biste poručili mladim djevojkama kao svojevrsnu motivacionu poruku?
Voljela bih da prihvate i vole sebe onakvima kakve jesu – savršene!
Neka se ne trude da se „na silu“ uguraju u nametnute (društvene) kalupe. Neka budu samo svoje. Neka sebi ne traže mane (uostalom, drugi će to već učiniti). Umjesto toga neka uče.Bez obzira čime se bave, neka se svaki dan trude i pomjeraju vlastite granice: neka budu najbolja verzija SEBE!
