“Bio je osmi maj 2017. godine kada mi je stigla poruka od tate.
“Imaš li vremena da se čujemo?”
Srce mi je odmah potonulo. Moj tata voli da šalje gifove i emotikone, ali kad ti pošalje poruku prije nego što te pozove znaš da nešto nije u redu. Zaledila sam se. Cijeli život mi je proletio pred očima (kako su samo filmovi 90-ih godina bili u pravu)”, piše Kimi Fosket, američka autorka koja se prisjetila najbolnijeg dana u njenom životu i teške lekcije koju je od tada naučila.
“Provela sam pet minuta pitajući se ‘Ako ga nikad ne pozovem, da li će ovo nestati?’. Ipak, pozvala sam ga i potvrdio mi je ono najgore. Mamin rak dojke, koji je već zahvatio jetru, naglo se pogoršao. Njeno tijelo ju je izdavalo nakon desetogodišnje bitke. Ljekar je rekao da ima možda još nedelju dana i da dođem kući što prije.
Nakratko sam se pogubila, što je mojim komšijama vjerovatno zvučalo kao nekakvo ubistvo, ali onda sam se brzo sabrala. Čudan je osjećaj kad se desi nešto za šta si znao da je neizbježno. Nemaš osjećaj kao da je stvarno. U tom nekom stanju svijesti, poslala sam poruku najboljoj drugarici. Onda sam pozvala slastičarnu. Najbolju slastičarnu. Dan majki se bližio i željela sam mami da donesem tortu koju sam obećala dok još nije prekasno. Moja cimerka, prijateljica i prava svetica je izašla sa posla ranije kako bi mi donijela tortu sa Menhetna, da bih ja imala vremena da se spakujem. Na brzinu smo popile piće dok sam čekala voz do Konektikata i pomogla mi je da na telefon skinem seriju, kako bih skratila putovanje. Sad da me ubijete ne bih mogla da se sjetim koja je serija bila…”
Tada su počeli da joj stižu mejlovi – mejlovi od raznoraznih radnji i brendova koji je podsjećaju da se bliži Dan majki i da svojoj mami treba da kupi poklon. Sa svih strana su je bombardovali reklamama koje su je u tom trenutku boljele kao nož u srce. Ali, ona je imala važnije stvari na koje je trebalo da se fokusira.
“Stvari poput provođenja vremena sa mojom mamom. I jedenja one torte sa njom. I ispijanja minijaturne margarite sa njom. I pričanja o njenom omiljenom sendviču u tri ujutro. I otkrivanja njenog nevjerovatnog optimizma, sposobnosti da živi u trenutku i smisla za humor… Moja mama je preminula dva dana poslije Dana majki i od tada više ništa nije isto. Većinu prošle godine sam provela u izmaglici – većim dijelom zbog tuge, a manjim zbog vina. Mama mi nedostaje svakodnevno i mrzim činjenicu da ne mogu da uzmem telefon i pozovem je. Ili da je vidim. Ili da je zagrlim”.
Kimi su najteži dani bili oko praznika ili rođendana, onda kada je porodica generalno na okupu. Ali, vremenom je iz svega toga izvukla najvrjedniju – i najbolniju – lekciju života.
“Čudna stvar sa tugom je to što vremenom naučiš da živiš sa njom. Ne možeš da dozvoliš da ti tuga dominira životom, posebno ne ako si dijete moje majke. Bila bi iskreno ljuta na mene ako bi vidjela da spavam po cijeli dan (a bilo je takvih dana) ili plačem po cijelu noć (a bilo je takvih noći). U početku imaš grižu savjesti što uživaš u životu. Ali vremenom, polako počneš da shvataš da je okej ako ne misliš na nju u svakom trenutku. Okej je da se prepustiš i živiš u trenutku. Okej je da živiš svoj život… I zato, iako ove godine ne mogu da joj kupim fizički poklon, mogu da joj poklonim to što ću se truditi da živim u sadašnjosti. Ne znam kako to tačno izgleda, ali možda to znači da ću sebi dozvoliti da osjetim svako osjećanje: dobro, loše i neobjašnjivo.
Mislim da bi mi mama rekla da popijem margaritu sa tatom i bratom i da se smijem – jer bi ona to uradila. Podstakla bi me da objavim ovaj tekst, iako ja ne mislim da sam ga dobro napisala. Rekla bi mi da je sasvim u redu da se iracionalno naljutim na sve te mejlove i reklame, iako bi mi se u isto vrijeme smijala.
Željela bi da živim punim plućima, kao što ga je ona živjela i upravo to ću da uradim”.
Izvor: Elite Daily
