Bila sam do koljena u korpi punoj čarapa koje sam pokušavala organizovati kada sam shvatila da to ponovo radim. Čišćenje bijesa ili bolje rečeno čišćenje iz bijesa.
Kada ne mogu kontrolirati svoje brige meditacijom upustim seu noć čišćenja bijesa – u kojoj grozničavo uredim svaki kutak svoje kuće a sve sa nadom da ću otkriti neku vrstu mira i spokoja. Ponekad se osjećam bolje. Ponekad se osjećam još gore. To je gotovo uvijek znak da ne upravljam svojim stresom. I sada kad govorim o čišćenju bijesa, iscrpljena sam samo kad razmišljam o tome.
Svi mi imamo svoje rutine na koje se okrećemo kad se osjećamo manje (ili više) tjeskobno.
Pa, čišćenje iz bijesa postalo je moj mehanizam suočavanja u mojim tinejdžerskim godinama. Svaki put kad bi se pojavio neki stres, ja bih ušla u moje “organizacijsko” raspoloženje. Ponekad bih znala organizirati sobe za braću i sestre zajedno s kuhinjom mojih roditelja.
Jednom sam ostavila bilješke na sve krevete u kući opisujući kako svi možemo učiniti svoj dio u tome da jutro bude malo manje užurbano i haotično. Moji roditelji su mislili da je to slatko. Vidjeli su i cijenili moj užitak u samopoboljšanju ali uvidom iz prošlosti, moja sklonost poboljšanju i kontroli sebe i drugih proizašla je iz tjeskobe i pohabanoga samopoštovanja.
Došlo je od prestresnih očekivanja da ću osvojiti još jednu nacionalnu titulu; pritisak od održavanja veličine s, istinske borbe sa opsesivno kompulsivnim poremećajem koju sam skrivala od svih. Pokušavajući da poboljšam i kontrolišem sve oko mene samo sam tražila bijeg od pritiska zrelijih godina. Možda je moja potreba da kontrolišem sve oko sebe bila tinejdžerska ljutnja koja je pokazivala enormnu želju “da napustim gnijezdo”.
Svejedno, nakon više od 15 godina, kuća za mene mora biti mjesto gdje su vanjski uzročnici stresa bili dužni čekati vani.
Danas sam bijesna manje jer sam pronašla način suočavanja sa haosom svijeta oko mene a to je biti malo opsjednuta “gniježđenjem” i SVIM stvarima koje se odnose na unutrašnji dizajn.
Na mnogo načina briga za vaš prostor je oblik brige o sebi.
Naš lični prostor je onaj koji predstavlja pozornicu za naš život. To ne zahtijeva viziju bilo kakvog vanjskog familijarnog odbora ili pa Pinterest odbora.
I dok je uklanjanje nereda veliki dio brige za vaš prostor, to ne mora nužno značiti da imate dom koji vam je potreban, samo onaj za koji mislite da želite. Iako ne možemo kontrolirati mnogo toga na ovom svijetu, možemo kontrolirati šta naš prostor čini za našu psihu i naše vrijeme provedeno jedni s drugima.
Ne treba nam savršena kuća ili dizajnerski namještaj da bismo stvorili utočište za sebe. Zapravo, ako se osjećate potaknuto onim što nemate, jer se odnosi na materijalne stvari, to vjerojatno znači da je vrijeme otići unutra i istražiti što vam je potrebno emocionalno ili fizički kod kuće da biste se osjećali više u miru. Lakše je reći nego učiniti, ali obično to trebam kad počnem uspoređivati svoj život s tuđim.
Kako izgleda moje lično utočište od vanjskog svijeta?
To je mjesto na kojem je u redu biti jednako neuredan kao što bih želio, plakati što glasnije, koliko mi je drago, upuštati se u neozbiljnost bez krivnje. To je mjesto na kojem se moja djeca osjećaju kao da mogu biti 100% svoji, a također mogu početi učiti vlastite taktike za samopomoć – kao kad im je potrebno vrijeme ili mali kutak koji je samo njihov vlastiti. Ima to mjesto na kauču gdje imamo teške razgovore i dobre borbe. Ovdje se događa sve što je zaista važno. A većina je upravo unutar naših četiri zida.
Počnite s onim što njegujete u svom životu a što novac ne može kupiti. Zatim izgradite svoj dom oko toga.
Govoreći o ljubavi i jednostavnim zadovoljstvima, dok ovdje sjedim i pišem ovo – vruća kafa u ruci i svjetlost koja ulazi kroz prozore podsjećaju me koliko sam zahvalna na svemu što imam.
