Sjećaš se, sjedjeli smo u Studentskom parku i maštali o tome kako živimo u istom stanu. Sjedjela sam ti u krilu i bez uspjeha se pravila da me pivo nije udarilo u glavu. Da me nisi ti udario u srce. (Je l’ se tako kaže kad se zaljubiš? Kad te ljubav strefi?)
To pivo, i to maštanje, i taj zajednički stan, sve je to stalo u tankom procjepu naše dvije sklopljene šake. Sjećam se da sam pomislila: „Pa šta ako imamo samo 19 godina, možemo mi to.“
I stvarno smo mogli.
Ali nismo.
Jer smo imali samo 19 godina.
Trebalo je živjeti u studentskim domovima, skupljati prašinu memljivih ćoškova, polagati ispite i krišom plakati u kupatilu kad se ispit ne položi. Trebalo je juriti diplome, honorare i plate, posao, javne prevoze, kafe, svadbe, slave i preslave. Biti nekome nešto. A ne samo tebi tvoja.
A udarilo me je u srce. Tvoje šaputanje da sam slatka, tvoje glasno da bi me oženio, tvoje ozbiljno da nikog više nećeš voljeti u životu, sve tvoje me je u srce udarilo.
Nije mi ljubav udarila u glavu. I dalje mislim. Nisam onako šašava.
Ali ovo je strašnije. Kad te ljubav udari u glavu – u nekom trenutku se otrijezniš.
Kad te udari u srce, u srce utone. Zagnjuri kao u najdublje more. I nema nazad.
Tvoja ljubav me je udarila u srce i sad štucam svaki put kad pomislim da je moje srce i dalje moje. Već je jasno u kom ritmu i za koga kuca. Ti si od mene napravio MENE. Sada se jasnije vidim. Najljepše izgledam kada se vidim tvojim očima.
Tvoja je ljubav moje ogledalo.
Još osjećam pod lijevim dlanom kako su se pomijerala tvoja leđa onda u onom Studentskom parku. Sjedjela sam ti u krilu, a desna šaka mi je srasla u tvojoj. U tankom procepu tog ljubavnog rukovanja sakrilo se maštanje: o zajedničkom stanu, o djeci, o kafi u 6h ujutro, o čekanju u red za kupatilo.
Tvoja ljubav me je udarila u srce i gle – sve se ostvarilo!
Autorica: Srbijanka Stanković (Blacksheep.rs)