Nedavno mi jedan poznanik priča o svojoj djeci.
Ističe kako su uspjeli. Na studiju negdje u inostranstvu. Kaže mi kako do tridesetih čovjek treba da stvori nešto. Tada je najjači. Do tridesetih njegov sin planira da zaradi milion.
Gledam. Slušam. Klimam glavom.
Ja imam trideset dvije. Nemam ništa, osim ovog života i nekoliko sjajnih ljudi u njemu. Neki su svojevoljno izašli iz njega i hvala im. Imam i milion. Ožiljaka.Noćnih mora. Nisu oni opravdanje za to moje nemanje materijalnog. Oni su me definisali. Ponekad unazadili. Ponekad na smrt preplašili.
Razmišljam koliko godina sam samo potrošila kako bih se opet osjećala normalno. Da se ne plašim. Da ne plačem. Da ne sanjam sve one užase koji su me proganjali. Da se ne plašim da volim. Da neće oni koje volim nestati.
Još uvijek ne puštam korijenje. Još uvijek ne mislim da je ono gdje se nalazim baš ono i gdje pripadam. Još uvijek ne cijenim materijaalno jer znam da nekad sve što imaš moraš staviti u jednu torbu i krenuti negdje.
Izvor: Pixabay.com
To sam naučila sa devet godina. Od tada bezbroj puta spakovala svoje torbe i sitnice. Niko me kasnije nije tjerao, osim unutrašnjeg nemira.
Lako je biti hrabar kada život prema tebi nije bio okrutan. Lako je biti samouvjeren kada te život nije nokautirao. Mene jeste. Znam kako umije biti surov i zato stalno držim stisnute šake. Kada me udari ja sam gotovo spokojna jer nema više neizvjesnosti. Očekujem. Mirno i spokojno ispratim nekom suzom. Podignem ruke i idem dalje.
Lako je biti samouvjeren kada nisi morao da se boriš za osnovno. Da preživiš. Da se uklopiš hiljadu puta. Da nosiš pečate i ožiljke. Da spoznaš koliko je tih stvari koje moraš sam. Da znaš koliki stres će biti kupovina svesaka i patika za novu školsku godinu, jer baš tada treba i ogrjev i zimnica. Da ponekad odeš u školu bez marke za kiflu, ali i to našminkaš osmijehom, pa niko i ne zna.
Lakše je biti hrabar kada nemaš jednu ogromnu rupu i srcu i boriš se da uhvatiš sjećanja koja blijede. Lako je gaziti kada si tu jedine uspomene na nedjelju idilični ručak sa porodicom. Moji su počinjali odlaskom na groblje i gorčinom koja bi nakon toga ostajala u grlu.
Izvor: Pixabay.com
Jednostavnije se bori kada te neko bodri.
Kada ne znaš kako su teški Božići, rođendani i Nove godine.
Trebale su godine da se vratim na početak. Na normalno. Iako još uvijek nisam potpuno tamo. Nikada neću ni biti.
Milion i ne želim.
Sve što sam željela bilo je da jednog dana prebolim. Hiljadu Božića i Novih godina je prošlo sa samo jednom željom sebi da budem srećna.
Imam milion koraka. Padova. Nekoliko miliona suza. Stotinjak novih početaka. Milion snova. Ono što posjedujem me ne definiše, već ono što nosim u sebi. A nosim mnogo. Dovoljno da znam da milioni nisu garancija sreće.
Piše: Jelena Despot
Izvor: lolamagazin.com
