Moja generacija je učena da se ne smije reći NEĆU, NE ŽELIM. Zašto, ne znam, ali se jasno sjećam svoje bake koja me je učila da se, posebno starijem od sebe, ne smije reći NE. Bila sam mali tutumrak. Gdje bi me ostavili da sjedim, tu bih sjedila, igrala bih se ako mi kažu da treba da se igram, bila sam naučena da budem poslušna. Da li zbog autoriteta bake, sa kojom smo živjeli, ili što sam uvijek gledala svoju majku kako poslušno sluša svoju majku, našla sam se u čudu u nevrijeme.
Imala sam 29. godina i raskinula sam dugu vezu. Ponavljala sam naučene obrasce, nosila sa sobom uvjerenja da je suprotstavljanje mišljenja zabranjeno. Svaku njegovu ja bih samo aminovala, prihvatila kao jedino ispravno razmišljanje i, na kraju, opet je veza pukla. Dok sam se borila za vazduh, bukvalno, dok sam par dana sjedila na podu i plakala, skapirala sam da nešto opasno nije dobro. Pronašla sam grešku u svom kompjuteru: ja sam konstatno bila izložena pritisku porodice da je dijalog jednak suprotstavljaju i bila smrtno uplašena da kažem svoje mišljenje.
Gadno je, kad u tim godinama, shvatite da niste dobro vaspitani. Dobro po VAS same. Da li je drugima, u okolini, dobro zbog vaših uvjerenja i načina razmišljanja i komunikacije, to je drugo pitanje. Na početku treće decenije života počela sam sebe da prevaspitavam. Brak je pokazao da taj proces nisam sama dobro uradila, da su duboka uvjerenja iz djetinjstva dovela do toga da trpim (i fizički i psihički) jer ne umijem da kažem NEĆU i NE ŽELIM.
Kada se stišala bračna oluja, kada smo se razišli i razveli, imala sam vremena da tražim bagove u svom softveru. Došla sam do istine. Nisam bila prezadovoljna pronađenim već time što sam sama našla svoje “rupe”. Boljelo je i davalo utjehu, istovremeno. Još života je ispred mene i mogu to da popravim, to je dobra vijest. Loša vijest je da su sve godine braka nepopravljivo otišle u prošlo vrijeme i da nema ispravljanja retroaktivno. Sve ono što nisam rekla ili uradila kad je bilo vrijeme, morala sam sebi da oprostim i otpustim. Radu na sebi kraj se nije ni nazirao. Naravno, uz majčinstvo, posao i sve ostale obaveze koje su crpile moje oslabljene zalihe Energije.
Među prvim uvjerenjima koja sam mijenjala bila je ljubav prema sebi. Nekada sam se smijala Ruški Jakić, koja je govorila da sebe u ogledalu pozdravlja sa “Dobro jutro, ljepotice”. Probala sam i prestala sam da se smijem. Morala sam da prihvatim tu koja me gleda, upalih očiju od rijeke suza, otečene štitne žlijezde od pretrpljenog straha i stresa, naduvenog nesretnog lica. Lice neke druge žene u mom tijelu. Gledale smo se i šutile, danima. Posmatrala sam svaki dio lica, pokret usana, titraj oka. Lik u ogledalu je počeo da dobija nove obrise. Kriva linija usana spuštenih na dole polako se ispravljala. Oči nisu više bile vodeno nego jasno zelene. U to vrijeme, počele smo da komuniciramo. Nisam baš bila vješta u tome, priznajem. Zaista sam razgovarala sama sa sobom u ogledalu, kao papagaj. Mislim da nisam pogriješila i da je to bio dobar način da, konačno, sklopim primirje sa pravom Sanjom. Uglavnom smo razgovarale mislima. Postala sam sama sebi lijepa. Promjene su postale vidljive i ostalima. Trajalo je, to je bio proces koji se nikad neće završiti. Rađanje ljubavi prema sebi, divan osjećaj.
Pratilo ga je mijenjanje uvjerenja. Na prvom mjestu, da SMIJEM da kažem svoje mišljenje. Odmah zatim, da smijem da NEĆU. Da je to OK, jer je sasvim u redu da budem fer prema sebi, novoizgrađenoj i željnoj svega lijepog. Sa 40+ godina prvi put sam rekla da NEĆU da jedem mamin pasulj. Danas to većina trogodišnjaka kaže bez problema. Meni su se reči lijepile za usta. Ne volim pasulj, nikad ga nisam voljela, samo što to nisam smjela jasno i glasno da kažem: ne želim da jedem pasulj. Šok moje majke… Pa kako sad, odjednom? Pa kako sad, odjednom, da ti objasnim da nije odjednom, da ga oduvijek ne volim ali NISAM SMJELA da ti se suprotstavim? Pasulj je otvorio vrata mnogim NEĆU i NE ŽELIM koji su slijedili. Ma koliko trivijalni da su bili (tipa, neću da naučim da vozim jer mi ne prija.) meni su bili kao odbacivanje džakova koje sam godinama nosila na leđima. Ti emotivni džakovi nisu bili moji. Natovarili su mi ih oni koje sam najviše voljela, učeći me da je ne iskazivanje ličnog mišljenja i želja normalna stvar. Nije! Baš tada su me, te dvije negacije, naučile da volim SEBE.
Sad nema sile da trpim bilo šta i bilo koga. Ako me cipela nažulja, ljeti nastavim bosa a zimi skrenem misli na najudobnije moguće patike i preživiim do cilja. I to je jedna od baznih stvari za koje sam sigurna da treba da naučimo djecu. Da imaju pravo da ne trpe, da ne žele i neće a sa obrazloženjem zbog čega, bar u ranim godinama. Da, neću da jedem jabuku jer je kisela a ja ne volim kiselo. Da, neću da se igram sa Urošem jer govori ružne riječi a ja neću da slušam ružne riječi. Da, neću da idem kod ujne jer njen stan ne miriše lijepo i bude mi muka.
Prepoznavanje dječijih potreba nemoguće je ako im ne dozvolimo izbor. Ne, ne moraš da jedeš brokule za koje u časopisu za mame piše da djeca treba da ga jedu. Postoji još voća i povrća, neće stati svijet ako ga nećeš. I u redu je da ne želiš da se družiš ili igraš sa svakim. Samo tako ćeš uspjeti da naučiš da, kad bude vrijeme, izabereš dječaka ili djevojku koji ti se zaista sviđaju a ne onog koji ti pokloni mrvu pažnje.
Imaš pravo na izbor, drago dijete. I ti, dragi odrasli, mama, tata, teto i čiko.. Svi imate pravo da volite sebe, sebi budete bitni, brinete o svojim potrebama i željama a prema mogućnostima.
Ništa strašno neće da se dogodi ako odete na pješačku turu sa planinarima, dok je dijete sa tatom ili bakom. Niko neće imati problem ako za ručak imate jaja i paradajz a ne supu i još 8 jela koja će da vam potroše cijeli dan. Da, kupovni kolači su sasvim pristojni. I nošenje naslijeđene garderobe, odmor na placu, sandale za jedno ljeto ili izlazak sa nekim… Djeca pamte ono što su doživjela, kako su se osjećala dok ste imali ostrvsku avanturu na Adi ili ste napravili šator od jorganskog čaršafa na sred dnevne sobe. Ne pamte da li su, nakon kupanja, jela u fensi restoranu ili sendvič. Pamte da su se radovala. Naučite to od njih. Dozvolite sebi da se radujete svemu što vama prija, ma šta ostali misle o tome. Slobodno kažite NEĆU odlasku na bazen, za pare koliko košta dan na moru. Provedite ga decom na Adi, uz prženice i smijeh. Na oba mjesta postoje tuševi i sve ostalo za vaš ugodan boravak samo ne mora da se potroši bogatstvo.
Uz djecu, imate idealnu priliku da naučite sve ono što ste propustili. Odnosi se i na NE ŽELIM i na razlomke, sistem za disanje sisara ili troskok u basketu. Davanjem ljubavi sebi, dragoj/dragom Sebi, činite dobrog mnogo više nego što možete da zamislite. Napunite se suncem i radošću sa onima koje najviše volite i, obavezno, sebe tu uračunajte. Može se i bez brokula, isto kao i bez kavijara.
Izvor: umdrumiostalo.blogspot
