Nije da samo sjedim za računarom, buljim u Facebook i čekam da mi se javi neki zgodni frajko kako bih ga smotala, zaljubila u sebe, odvela pred matičara, rađala mu djecu i vraćala kredite.
Piše: Samohrana cura
Ali desi se, jebiga, povremeno, među silnim zahtjevima za prijateljstvo ili onim prijedlozima koje Facebook „izbaci“ sa strane i neko zanimljivo muško biće. Pa klikneš accept ili send request i krenu sladunjavosti poput „wave-a“ , „imaš divan osmijeh“, „činiš se kao cool cura“, „pada li se s nogu od tog pogleda“, „ma daaaj, zezaš da nemaš nikoga“ i tako to.
Onda kreneš da pričaš o hobijima, poslu, prijateljima, roditeljima, stavovima, ambicijama, jednorozima… i skužiš da već 15 dana neprestano razmjenjuješ poruke s nekim ko je do tada bio samo „lijepa mu profilna“. Pa počneš da se vezuješ i osjećaš nedostajanje ako nema poruke za laku noć ili dobro jutro. Pa počneš da se ljutiš ako shvatiš da ti nije ispričao kako je bilo u izlasku prošle noći.
A on da te odobrovolji uključi kameru i klikne na „video call“. Pa ti tepa, pa te nasmijava, pa ti pokaže omiljeni kutak u svom stanu. A ti kao tinejdžerka padneš na gitaru u ćošku i pitaš izbezumljeno „Je l’ to sviraš gitaru?“ –”Ne, onako za ukras stoji tu. Naravno da sviram.” Kao da sam ga pitala je l’ obuče čarape svaki put kad nosi cipele.
Dok ja kontam da je uobražen i ufuran, on je već počeo da svira Lepu protinu kći, da se smije najljepše što umije i ja sam tu gotova. A i on je rekao da je “pao”, čim sam mu neofirno poslala fotku gdje nemam šminku na licu, jer je, jelte, oduševljen mojim prirodnim izdanjem.
I tako… već je prošlo nekih mjesec i pojavljuje se očajna želja da se vidimo. Nisam još rekla da je on u prijestolnici susjedne države, a ja kod svoje kuće. Cirka, nekih 350 kilometara nas dijeli. Ali, šta je 350 kilometara kad su u pitanju srodne duše? Sitnica, samo 4-5 sati vožnje.
I onda se uspijem izboriti za nekih par slobodnih dana, naštimam sve zvijezde onako kako meni gode, rezervišem kartu za susjednu prijestolnicu, dok je on na odmoru, kod staraca. Iznenadim ga mapom tih posloženih zvijezda i svečano objavim da za 10 dana dolazim.
Hej, konačno dodir, zagrljaj, poljubac, tijelo uz tijelo, držanje za ruke pred svima, kuhanje u njegovoj kuhinji bez odjeće…
A s druge strane ni traga, ni glasa od oduševljenja koje sam očekivala, nego hladan tuš! Kaže baja da on meni ne može obećati da će me čekati tih 10 dana, ko zna šta se u međuvremenu može desiti.
Muk u mojoj glavi i samo dva pitanja: Šta je bilo u njegovoj glavi ovih mjesec i malo jače? i jedno koje mnogo jače čujem u glavi: Šta je meni bilo u glavi ovih mjesec i malo jače?
Pa 100 mi vragova, zaljubila sam se u ekran, sliku i slova. U čovjeka koji samo znam da postoji, kako se zove i ništa više od toga. Mislim, zaljubila? Više se zaludjela njime i svojom predstavom o njemu.
Pa sam skočila s oblaka na kome sam lebdjela svo to vrijeme i umjesto u prijestolnicu, otišla na more. I uskoro dobila poruku s upitom da se vidimo, jer je i on tu negdje blizu, na odmoru.
Neću lagati i reći da me znatiželja nije tjerala da odem na pivo s njim, ali me ovo moje samohrano žensko čeljade u meni lupilo po čelu. Kaže: „Ne treba ti taj zemljotres. Šta ako fakat bude onakav kakvog si ga zamislila? Il suprotno? Ne znaš šta ti je gore.“ i poslušam ja svoj alterego, on se naljuti i proprati moje odbijanje s nekim riječima kao „htjela si navodno prevaliti 350 kilometara, a sad smo tu i nećeš da me vidiš“.
Izignorisala sam ga i lajkala mu prvu objavu na Instagramu sutradan – fotku na kojoj se ljubi s djevojkom na moru.
