Ja ću naučiti disati bez tebe. Prije samo nekoliko sedmica, bili smo par koji je jedno drugom bio sve, život, snaga, podrška, ljubav, sve. No, nekoliko sedmica kasnije, ostavio si me i otišao pronaći sebe, pronaći ono što želiš u životu.
Ja još uvijek mogu osjetiti tvoju prisutnost oko mene, kako mi diraš kosu, kako me gledaš ravno u oči, kako odmaraš svoje ruke na mojim bokovima. To se mogu činiti kao samo obične geste koje svaki muškarac čini sa svojom djevojkom, ali za mene, te su male geste bile poput kisika. One su me punile životom, pomagale mi da lakše prođem kroz loše i dobre dane.
Nikada nisam ni pomislila da ću morati živjeti bez tebe, bez nas. Čak i do današnjeg dana, nikada neću potpuno razumjeti kako si mogao ostaviti sve iza sebe u djeliću sekunde. Koliko god bih voljela krenuti dalje baš kao što si ti, sumnjam da ću se samo tako moći ikada odmaknuti od sjećanja na nas. Možda je moja ljubav bila previše snažna, možda je za tebe bilo previše nositi teret da te neko voli cijelog tebe i da si ti neko koga sam oduvijek željela.
Možda sam trebala malo obuzdati svoju ljubav prema tebi tako da se ne osjećaš zarobljen unutar moje ljubavi kao ptica u kavezu. Sve te misli „možda” su me uništile. Možda sam mogla biti bolja djevojka za tebe, možda bih mogla pokušati zaboraviti, a možda i ne. Mogla sam te kriviti, ili sebe, kriviti naše razlike i naš mentalitet, ali sve to više ionako nije važno.
Voljela sam te, i to je sve, točka. Više ne osjećam nikakve negativne emocije prema tebi. Možda je to ono što je zrak za nas, ono nije čisti kisik, već se sastoji od mnogih drugih čestica i elemenata, ali još uvijek je potreban da opstanemo i udišemo, jer moramo. Baš kao što i ljubav, nezdravi odnosi, mržnje, i razlike, dolaze u paketu i tada naučiš voljeti, voljeti snažno.
Možda je to ono što ljubav i jest: ljubite i volite do tačke u kojoj ništa drugo nije važno, a sve što ostane su samo sjećanja na lijepe uspomene između dvoje stranaca.
Ja ću naučiti disati bez tebe. Znam da hoću, jednog dana.
