*o željama i nadanjima koje je naša Zineta opisala prije nego se prihvatila tastature da ove teške životne trenutke prenese na “papir” čitajte u prvom dijelu ove kolumne OVDJE
Kad sam stigla u rodilište, čim su čuli dijagnozu, potvrđeno je da moram na hitan carski rez. Znala sam kakve rizike nosi porod u 31. sedmici ali sam bila smirena, vjerovala sam da je to jedini način da pomognem svojim bebama. Uzdala sam se u Boga, njegovu milost i mislila pozitivno.
Piše: Zineta Mutapčić
U svemu tome pokušavala sam nekako da saznam da li postoji mogućnost da rodim uz spinalnu anesteziju, ali babice i doktorice su samo zujale kroz hodnik, od jedne do druge porodilje. Čekajući tako u hodniku, preko puta mene sjedi neka doktorica i čačka mobitel. Ja ćutim, ležim, svako malo pogledam na sat i u mislima pričam sa svojim bebama. Mislim na muža i na to kroz šta on prolazi jer nema pojma šta se dešava, a ja ne mogu da mu se javim. Kad u p'o frke, kaže meni dr. Iljazović Fatima (što je sjedila preko puta mene – kasnije sam uvidjela da je jedna jako profesionalna i simpatična žena): “Hoćete spinalnu?”
A ja k'o iz topa: “Pa ja bih”
-“Pa što niste odmah rekli? Žene vrlo rijetko pristaju na to pa umalo zaboravih da Vam ponudim.”
Ustade žena, razglasi da hoću spinalnu i pripreme su polako počele. Svaki poduzeti korak je mi je unaprijed najavljivala i usmjeravala na to šta će se desiti. Prvo lokalna anestezija na mjesto uboda, zatim injekcija u kičmu koju nisam ni osjetila i onda samo počeše noge da trnu i da gubim osjećaj. Ta tri sata koliko je anestezija trajala sam shvatila kako se osjećaju nepokretni ljudi. U glavi želite i pokušavate da pomjerite prste, nogu, da se pomjerite, ali tijelo ne sluša. Strašan osjećaj.
Nakon što su se uvjerile da ništa ne osjećam počelo je. Kao neko ko uživa u seriji “Grey's anatomy” cijeli postupak sam posmatrala u ogledalu koje se nalazilo na plafonu. Vidjela sam kad su izvadili djevojčicu, čula je kako plače, zatim i dječaka. Duša mi je bila puna, jer iako je u pitanju bio carski rez, prisustvovala sam njihovom rađanju, vidjela ih i čula.
Oni su zbog prijevremenog poroda prebačeni na Dječiju kliniku, a ja u sobu za postoperatvno praćenje. Od 14.35h kad su me završili do 18h sam molila da mi daju mobitel samo da se javim mužu, jer sam znala dok mu se ne javim da je za njega sve stalo. U međuvremenu sam čula sestre kako govore da je tu i da traži informaciju o meni i o bebama. Kad sam ga nazvala zvučao je preplašeno, umorno, zabrinuto, ali mi je rekao da su bebe žive i da ih je vidio.
Onda počinje agonija.. zovem(o) po dva tri puta dnevno, dobijemo informaciju da su stabilno, da su skinuti s respiratora, da ih prate… Kad sam otpuštena iz rodilišta otišla sam da ih vidim. Cijelim putem do Dječije klinike sam plakala, boljela me je rana, boljelo me je što idem kući bez njih, što ne znam šta će se desiti i mislila sam da ću se raspasti kad ih vidim. Dvije minijaturne bebe u inkubatoru, sa, čini mi se milion crijeva spojenih na njih, nogica modrih od uboda igala i borba za život. Ipak su u tom trenutku za mene bili dvije najljepše bebe. Došla sam kući, i dalje zivkamo, provjeravamo stanje, odemo kad možemo…
Nedjelja ujutro, budim se u 6. Samo mi je slika djevojčice u glavi i ne mogu da se otarasim ružnog osjećaja, ali ćutim. Nikom ništa ne govorim i čekam 11h da nazovem. Zovem, predstavim se, kažu da imaju intervenciju i poklope slušalicu. Zovem kroz sat vremena, ista stvar. Muž zove kroz dva sata, kažu mu da imaju reanimaciju i poklope slušalicu. Panika me uveliko hvata, molim Boga da njima nije ništa, ali njena slika mi ne izlazi iz glave.. Tek u 16h popodne dobijamo informaciju da su joj pluća prokrvarila i da je vraćena na respirator. Taj osjećaj ne može znati onaj ko nije prošao kroz to. Umirete od brige a ne možete ništa. Ne možete biti uz dijete, pomilovati ga, dani su se svodili na čekanje sata kad možemo nazvati ili otići.. a osjećaj ne prolazi.. molim se Bogu, u mislima joj pričam, govorim joj šta je sve čeka u životu, koliko je volimo i trebamo, koliko vjerujemo u nju…
Kad smo otišli u petak da je vidimo, ulazimo na vrata odjela za intenzivnu njegu i shvatamo da je opet intervencija u toku… Nakon što su sanirali stanje, doktorica nam otvoreno kaže da su oni dali maksimum od sebe, sve što joj se može uključiti od terapije je uključeno, da se ona bori, ali pluća ne mogu da profunkcionišu. Gledam je onako malenu, bogdicu, mrvicu Božiju i dio mene umire što joj ne mogu pomoći, što je tek postala, a vodi borbu za život… Na tijelu joj se po boji kože vidjelo da je umorna. Otišli smo kući, a ja sam u sebi znala da su šanse male. Bojala sam se tog osjećaja koji traje od nedjelje i molila Boga da griješim. Ali imala sam isti osjećaj koji se javio ono jutro prije nego što će doći vijest o maminoj smrti, i ono jutro prije nego će nam hitna pomoć potvrditi bratovu smrt. Zaspala sam kasno i sanjam kako me grom pogodi. Probudih se, ali nisam pogledala koliko je sati.. kad smo se ujutro probudili, muž je izašao iz sobe, kontam da hoće da obavi svoj jutarnji ritual. Snio je Maka kod nane, a ja mu govorim da ćemo u 11 zvati i da on priča s njima.
Samo me zagrlio i rekao: “Zina moja, nemamo više šta zvati”... Ta dva dana su mi prošla kao neki ružan san, kao da me neko prebacio u neku drugu dimenziju, kao da sam izašla iz sebe i posmatrala da se sve to nekom drugom dešava…
Sahranili smo je kako dolikuje ljudskom biću, njen mali tabut smo dovezli u dvorište i na vječni počinak je otišla od svoje kuće. U jednom momentu sam samo rekla: “Umjesto u sjedalici, došla je kući na tabutu“, a suze su počele da se slivaju niz lice. Moja Amela mi je prišla, i rekla “Nemoj“, podsjetivši me na to da nju boli svaka suza koju pustimo za njom, a ja nisam htjela da je više boli. Boljelo ju je danima i zaslužila je da bude mirna i spokojna.
Naša mala Dženetska ptičica…
U ponedjeljak je Džema prebačen iz inkubatora na topli krevetić, u utorak su me zvali da dođem da ležim s njim na pedijatriji… U srijedu je počeo da doji, a u petak smo došli kući. Moj mali dječak za kojeg su očekivali da će se njemu nešto desiti jer je imao manji apgar i bio usporeniji od nje sad je bio sa mnom. Kao da mu je sestra dala svoju snagu da se trzne i da on nastavi dalje.
Sad nas čeka more pretraga i kontrola, ali smo zajedno kući. Dio mene je ostao prazan i uvijek će postojati to jedno mjesto u srcu. Nastojim da ni sa kim o tome ne pričam, s mužem pogotovo. Svako od nas nosi svoju tugu, živi i živjeće s njom…
Lavice moja mala, neka ti je laka zemlja! Voli te mama!
