Jedva da imaju 17-18 godina. Ali srce koje kuca u tim djevojčicama je ogromno, makar k'o BiH dok brane boje naše zemlje i bore se za svaku loptu kao da sutra ne postoji.
Piše: Damira Ibranović
Par žena sa istim tolikim srcem su sjele i dogovorile se da ova zemlja hoće, može i mora tim curicama omogućiti da ponosno stanu ispod zastave svoje države i da drže ruku na srcu dok intonira himna. To je za stučni štab i generalnu sekretarku značilo, vjerovatno, neprospavane noći i dane provedene u brigama, ali uspjeli su pomjeriti ženski rukomet s mrtve tačke. Raspadnuti Savez su doveli do organizacije međunarodnog EHF-ovog turnira, koji evo protiče savršeno.
Ljubav prema rukometu i potenicijal koji imaju bosanskohercegovačke žene su sila veća od sjebanosti ove države, da izvinete.
I ponosno ću da sjedim svaki dan na tribinama u Mejdanu, s polusuznim očima od sreće što mogu biti tu i podržati ovu sjajnu priču. Galamiti ću i opsovati lošu sudijsku odluku, vikati „uaa“ na svaki kvalitetan napad protivničke ekipe i radovati se do neba svakom pogotku i dobroj akciji naših cura.
Nakon samo jedne utakmice koju sam ispratila, reći ću da Jasmina, Nađa, Anđela, Nikolina, Ajna, Adelisa i ostatak ekipe koja se bori za opstanak rukometa u ovoj zemlji itekako znaju kuda i kako s loptom. Pobijediti reprezentaciju Azerbejdžana za velikih 18 golova razlike u prvoj zvaničnoj utakmici otkako je Kornelija Rajković okupila najbolje juniorke ove zemlje je strašan rezultat.
Žene drage i muškarci koji stojite u njihovoj sjeni i stoički ih podržavate i pomažete u donošenju njihovih odluka, ne dozvolite da ove zlatne djevojke nakon turnira u Tuzli postanu samo pozitivan highlight bh.rukometa. Dajte se od sebe da one postanu nacionalne heroine.
A ti državo, zvanična Bosno i Hercegovino, pljuni sama sebe ako dozvoliš da se ovakav potencijal ugasi!
