“Jednoga dana govorićeš: moja su mi djeca draža nego ona što je bila i kada budem umirao neće mi biti drago što idem k njoj, nego će mi biti žao što ostavljam njih“, rekla je umiruća Ketty Heatcliffu (Orkanski visovi).
Piše: Sanja Hajdukov (Al Jazeera Balkans)
Neki dan je umrla Dijanina mama. Majka djevojke stradale na Kapiji. I svi smo znali da nije žalila ni za čim što ostavlja ovdje, nego se radovala što ide k njoj.
Jer mi Tuzlaci smo svjedoci najtužnijih istina. Danas je dan kada je od bola utrnula Tuzla – 23 godine od stradanja mladih na Kapiji.
Nakon prerane smrti 71 mladog čovjeka, od kojih sam mnoge poznavala, ostale su cvjetne humke, naša sjećanja, ali ako može ovaj događaj nešto činiti još tužnijim, jesu lica njihovih roditelja, kojima 25. maj traje. I tijela i korak. Uvijek savijena tijela, težak i besciljan korak, prosto izgledaju kao neko ranjen, ko krvari, ali ide dalje i ne pomišlja da zaustavi tu krv, da zatraži pomoć. Oni samo idu da iskoračaju svoj život, da potroše njima date korake, da izdrže život kao najtežu zatvorsku kaznu.
Danas će 71 humka biti prekrivena cvijećem. To cvijeće će danima uljepšavati, premještati, pridizati roditelji stradale djece, sklanjati uvelo i donositi novo cvijeće. Kada prođete šetalištem Slana banja, najljepšim dijelom Tuzle, uvijek ćete na groblju/mezarju prekinute mladosti vidjeti po jedno, dva bolom skupljena tijela, kako zaliva cvijeće, čupka travu i nešto tiho šapuće sa svojim djetetom, koje bi sad bilo otac, majka, pisac, profesor, cvjećar… Govore im o njihovim vršnjacima, gdje su sad, ko se oženio, ko zaposlio…
Tužnije od najtužnijeg
Ono što blokira, što najvećeg podlaca ostavlja nijemim jeste roditeljsko dostojanstvo i permanentna, sve jača tuga koju viđamo svakodnevno. I nekada mislimo da bi bilo lakše da ih vidimo bijesne, da viču, da proklinju, osim što tiho koračaju, uvijek istim putem od svog stana do Slanje banje, gdje im djeca u dostojanstvenom miru spavaju. No objasni mi prijateljica da je bijes lakša kategorija od tuge. Kad vidiš nekog bijesnog, znaj da je za jednu stepenicu prevazišao bol. Al’ tuga, tuga je najniža vibracija i ona ne dopušta ništa, osim osnovnu rutinu.
Ako nešto može biti tužnije od najtužnijeg, onda je to činjenica da su roditelji ove djece postali vremenom stariji ljudi. Njima se u autobusu ustane, njima se na pijaci da ljepše voće, oni imaju prednost kod ljekara… Al’ ništa od toga oni ne žele, jer sve to njih samo dublje i jače zapeče. Jer oni u onima koji im ustupaju mjesto, u ljekarima koji ima daju tablete za ublažavanje duševne boli, na godišnjicama tuđih matura vide one koji su tu mogli biti, da je bilo sreće.
Većina ih sada gazi sedamdesetu. Sad se već teže kreću, teže saginju, sve manje imaju snage da pričaju i odgovaraju na pitanja. Nekada su imali snage za maštanja i nadu: “Samo da nije izašla taj dan!” Za proklinjanje sebe: “Zašto je nisam zadržala u kući, zašto je nisam zavezala za sebe…” Sve manje mogu podnijeti kamere, strane reportere, jer oni zapravo nemaju više riječi, no riječi su i suvišne tamo gdje oči same više govore.
Gledala sam intervju neki dan sa jednom majkom. Pokušavala je da bude pribrana i dostojanstvena, onako kako to njen sin zaslužuje. No vilica ju je drhtanjem odavala. Ona bi počela da govori, ali jecaji su je stalno zagušivali. Rekla je: “Za mog sina kažu rahmetli, no ja to nikada ne mogu reći, jer bih tako sebi priznala da ga nema. A ja to neću. Njega ima, on sa mnom ovdje svako jutro pije kafu, za mene je on tu i ja znam da ćemo nekad opet biti zajedno.”
Odazak u smrt uz pozdrav ‘Sretno’
Svaka zgrada ili naselje izgubilo je ponekog. Te noći u našem haustoru smo do jutra čekali Edu. Najljepše plave oči našeg naselja, crne kovrdže i gitara. Govorili su za Edu da je nova muzička nada. Čim stane rat, snimiće album. Sad viđam Edinu mamu kako na njegov grob dovodi bratovog sina.
Nekako nemam snage da je gledam u oči. Uvijek se pozdravimo kratko, ja sagnem glavu, ona nastavi svojim ustaljenim putem. Njegovi roditelji su se odselili iz naše zgrade i naselja, jer se njihov bol pojačavao dok su gledali njegove drugove kako se žene, dobijaju djecu…
I snimljeno je bezbroj intervjua, napravljeno stotine emisija, napisano valjda sve što se moglo napisati, ali izjave majki i očeva, pogled na njihova bolom savijena tijela, njihove staklaste oči, koji se ugasiše tog užasnog dana, njihova nemogućnost da išta više kažu, osim bolnih šapata, sve to prosto ostavlja čovjeka nijemim, blokira sva razmišljanja.
I mi svih 23 godine susrećemo te roditelje i svjedoci smo da se oni raduju samo jednoj stvari, a to je da umru u nadi da će tamo negdje ponovo zagrliti svoju djecu.
Mi, Tuzlaci imamo veliku kulturu ispraćanja umrlih sugrađana. Dovoljno je da smo nekog površno poznavali, smatra se da je red da ga dostojanstveno ispratimo, nađemo njegovoj porodici pri ruci i pokažemo da je značio, da nam je žao što je takav jedan u našem gradu manje. U ispraćanju svojih sugrađana smo vrlo dostojanstveni i tužni, naravno.
Osim u slučaju kada ispraćamo roditelja djeteta stradalog na Kapiji. Tada smo svečano nijemi, ali u nekom kutku srca sretni, jer znamo da je i on ili ona tada sretan. Oni idu tamo gdje, eto sada već 23 godine žele. Oni ne žale ni za čim što ovdje ostavljaju, jer oni se prosto raduju što idu onima za koje vrijedi umrijeti! Čak i najveći vjernici, s najvećim ubjeđenjem da nakon smrti idu direktno u raj, sve čine da taj čin odgode. Osim u slučaju roditelja djeca stradale na Kapiji. Njihovi roditelji sa smrću ne gube dušu, nego je tada ponovo nalaze.
Zato rudarska Tuzla ima još jedan razlog da nekom i kad umre kaže: ‘Sretno’.
