Od silnog poštovanja, ljubavi, vječitog skidanja šešira i naklona kada se spomene Njegovo ime, čekala sam da mi se eruptirajuće emocije malo smire.
Piše: Belma Krajišnik
Opsovala bih, nekome bih se sjetila familije, pa sam i prvu reakciju od samo nekoliko rečenica pisala otprilike sat vremena. Pisala sam, brisala, dodavala, izbacivala riječi kojima je u sredini nužno trebao trag cenzure.
Ma, ne mogu! U meni ne može ostati misao koja mi svakodnevno stvara gorušicu i zbog koje bih najradije postrojila one kojima se dupe stisnulo zbog glavonja, pa bih im servirala po vaspitnu pljusku.
Kao da mi je Deda šapnuo: „Opleti, brale…“
Deda se četrdest i kusur godina protiv svega lošeg branio najjačim oružjem koje se zove ljubav. Čovjek koji u svakoj svojoj pori nosi emociju, zdravi razum, smirenost, poeziju i tu ljubav kojom vješto spaja ono što su nazvali granicama.
Kada je Sloba poslije rata zabranio da se čuje Njegov glas i poruke koje nosi, Deda je s dečkima putovao svijetom i prenosio poruku mira, iz ljudi izvlačio najdublje emocije, objedinjavao pokidano i spajao rane.
Svi su ga čekali raširenih ruku osim u njegovoj mahali, njegovoj zemlji, njegovim medijima, no, i kada je prošlo Slobino vrijeme, došlje koje su došle nakon njega su zaboravile da ga vrate, ali, to ga nikada nije oborilo na ljestvici ljubavi ljudi širom Balkana.
Stvarao je, pisao, uhvatio se u koštac se sa vjetrenjačama, s emocijama je ponosno pravio gard i borio se protiv onih koji su mislili da mu mogu napakostiti.
Pisao je za sve i svakog, iz najskrivenijih hodnika svoje duše posvećivao je riječi Njoj, njima, nama, ovima ili onima …
I, nikad niko nije podigao glas protiv Njega, osim njih.
Njih koji su mogli biti giganti, a zapravo su migranti u svojoj zemlji, na svom tlu. Njih koje je pogodilo ogledalo stvarnosti, njih koji su se dohvatili skupštinskog ‘leba bez motike. Njih koji su DNO DNA.
Njega, istina je, nikada nisu uplašili ni onda kada su bile i gore situacije od ove.
Nikada nije imao problema s Bosancima, Srbima, Hrvatima, Slovencima, Makedoncima … samo s budalama.
Prije nekoliko decenija, rekoh, desio se sličan scenarij, pa pretpostavljam da mu ovo dođe kao dobra šala, jer, mudrac, kao da zna, da ga u našim srcima ništa ne može smanjiti.
Hvala Univerzumu koji nam je dao da živimo u vremenu u kojem stvara ovaj majstor, koji, nerijetko djeluje kao da zapravo i nije sa ovog Univerzuma.
Nema te kukavičke vlasti koja će te zabraniti u našim srcima, Deda.
Samo udri. Po njima, ovim našim, onim tamo koji sjede u foteljama svih država koje su baš oni ocrtali granicama koje ti decenijama vješto brišeš.
Ne daj se stari!
