Hana Arendt jedna je od najvećih političkih teoretičarki dvadesetog vijeka. Najviše se bavila problemom zla i istraživanjem političkog ponašanja tokom kojeg dolazi do političkih grešaka. Bila je Njemica jevrejskog porijekla.
Hana Arendt sebe nije smatrala filozofom. Vjerovala je da je izraz ,,politička filozofija’’ opterećen tradicijom i da postoji napetost između politike i filozofije. To je napetost između čovjeka kao bića koje misli i kao bića koje djeluje.
Rođena je 1906. godine u jevrejskoj porodici u Lindenu, koji je danas dio Hanovera. Odrasla je u Königsbergu i Berlinu. Njen otac, koji je bio inženjer, umro je dok je još bila dijete. Nije znala da je Jevrejka, s obzirom da njena majka nije bila religiozna, sve dok nije čula uvrede djece na ulici. Sebe nije vidjela kao Njemicu, ali je uvijek isticala kako se nikada nije osjećala inferiorno. Majka ju je naučila da se na ulici mora izboriti sama za sebe i odbraniti pametno od opaski. Kada je škola bila u pitanju, rekla joj je da kada god primijeti antisemitističke riječi koje dolaze od strane učiteljica, da odmah napusti učionicu i dođe pravo kući. U tim slučajevima, Hanina majka pisala je žalbe na rad učitelja.
Arendtova je studirala u Meiburgu, Heidelbergu i Freiburgu. Filozofiju, teologiju i grčki jezik izabrala je kao glavne predmete. Filozofiju je izabrala zbog konstantne potrebe da razumije svijet oko sebe i život, stoga joj je ista djelovala kao očigledan izbor, teologiju zbog tadašnje situacije jevrejskog naroda, a grčki jezik jer je veoma voljela grčku poeziju. Njeni mentori tokom školovanja bili su Hajdeger, Bultmann i Jaspers. Sa Hajdegerom je tokom studija imala aferu, zbog koje je kasnije osuđivana, kada je on izrazio svoju podršku nacizmu.
U mladosti je politika nije interesovala. Sve dok se, februara 1933. godine, nije dogodilo spaljivanje Rajhstaga i uslijedila nezakonita hapšenja. Tada je shvatila da više ne može da bude posmatrač sa strane. Ubrzo nakon toga, tadašnja cionistička organizacija zamolila je da napiše set tekstova o antisemitizmu i izjava koje bi mogle da se dijele ,,običnom’’ narodu . Bila je dobar prijatelj sa vođama tog pokreta i sa predsjednikom iste, Kurtom Blumenfeldom, ali nikad nije bila zvaničan član te organizacije. Zahvaljujući njihovoj pomoći, uspjela je da pobjegne. Imala je 26 godina kada je 1933. godine emigrirala iz Njemačke.
Bez obzira na ilegalno napuštanje Njemačke, svakako je planirala da napusti zemlju, jer nije željela da živi kao drugorazredni građanin. Živjela je u Čehoslovačkoj, Švajcarskoj i Francuskoj. Dok je živjela u Francuskoj, pomagala je jevrejskim izbjeglicama. Ostala je bez njemačkog državljanstva 1937. godine, a nakon što je rat stigao i u Francusku, zadržana je u Kampu Gurs, kao spoljni neprijatelj, odakle je uspjela da pobjegne. Do tada je već bila udata za njemačkog pjesnika i filozofa marksizma, Bluha Hajnrika. U Ameriku stiže 1941. godine. Tamo je predavala na brojnim univerzitetima, među kojima su Berkli i Priston.
Našla se u velikoj žiži interesovanja javnosti nakon što je napisala knjigu ,,Ajhman u Jerusalimu: Izveštaj o banalnosti zla’’. Bilo joj je neshvatljivo to što Ajhman, zadužen za provođenje holokausta, nije izgledao kao jedan od najvećih zločinaca svih vremena – nisu bile vidljive nikakve patološke sklonosti. Djelovao je samo kao birokrata kom je stalo da samo dobro obavi svoj posao – što je i bila njegova glavna odbrana tokom procesa. Pošto joj Ajhman nije izgledao kao oličenje zla, već potpuno obično, Arendtova je postavila pitanje kako se ljudsko zlo uopšte može prepoznati i odakle uopšte dolazi. Na osnovu izvještaja sa suđenja ona je zaključila: „Krajnja zloba, patologija ili ideološko ubjeđenje nisu nužni kako bi pomogli pojedincu da počini beskrajno zlo.” Hanu su nakon ove knjige optužili da gaji negativna osjećanja prema jevrejskom narodu, i pogrešno je shvaćeno da ona optužuje Jevreje za pasivan otpor.
Problem banalnosti zla mučio ju je do posljednjeg dana. Umrla je 1975. godine, od srčanog udara. Hanino životno djelo i rad su dio i današnje kulture i političke misli. Njeni pojmovi „banalnost zla“ i „radikalnost zla“, kasnijoj teoriji poslužili su kao vodilje u istraživanju modernog totalitarizma.
