Veoma često u životu se dešava da će vam ljudi okrenuti leđa i pobjeći glavom bez obzira ako saznaju da imate neki problem. Toga se jako bojala i Meghan Peacock, mlada žena koja boluje od anksioznosti, depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja. Zaljubila se i strepila od toga da će izgubiti čovjeka kojeg voli kada on sazna za sve to.
No, nije pobjegao. Ostao je tu. Uz nju. Hrabrio ju je, podržavao i najvažnije od svega – volio. Redovi koji slijede su njeno pismo čovjeku koji ju je volio kroz sve što je prolazila. Čovjeku koji nije pobjegao kada mu je rekla zašto pije tablete.
“Stvari su se desile tako lako, tako prirodno. Prvih nekoliko sedmica zabavljanja su bile vesele i lagane. Željela sam da ostane tako iako sam znala da to ne može trajati zauvijek. I nije prošlo mnogo vremena prije nego što si me pitao za šta su te tablete koje pijem. Pitanje je bilo nevino. Pretpostavio si da je to za bolove u koljenu ili regulisanje šećera u krvi, za nešto što si već znao.
Oklijevala sam. Mislila sam da ću te izgubiti ako ti kažem istinu. Trebala sam ti više vjerovati. Rekla sam ti da ćemo kasnije pričati o tome. Okolišala sam. I tada si mi najdivnijim mogućim glasom rekao: “Znaš da sa mnom možeš pričati o tome, zar ne?” I zato sam i progovorila.
Otvorila sam ti se onako kako se nikad nikome ranije nisam otvorila. Sa vjerom u srcu sam ti rekla o svom groznom triju – anksioznosti, depresiji i posttraumatskom stresnom poremećaju. Nisi poklopio slušalicu. Nisi pobjegao. Nisi otkazao naše planove za taj vikend. Umjesto toga, ti si s ljubavlju slušao svaku moju riječ.
Nabolje od svega je bilo to što si potvrdio moje borbe. Nisi učinio da se osjećam kao luđakinja. Učinio si da se osjećam snažno zato što sam se sa svim tim suočila. Te noći si učinio da se osjećam baš onako kako sam trebala.
Bilo je zastrašujuće pustiti te da to sve vidiš. Mislila sam da će te to otjerati, ali umjesto toga ti si mi se približio. Kako su prolazili mjeseci, tako si me ohrabrivao da izgovaram svoje misli naglas. Držao si me u naručju u tišini kada nisam mogla da nađem riječi.
I onda, uprkos svemu, pitao si me da se udam za tebe. Naše vjenčanje je bilo predivno, bilo je sve ono o čemu sam sanjala. Ti, ti si bio čovjek o kakvom se nisam usuđivala ni da sanjam, a sve zato što sam se bojala da takav muškarac ne postoji. Nažalost, euforija oko medenog mjeseca nije otjerala užasni trio, ali ti si iz dana u dan bio uz mene.
Volio si me kada su se stvari pogoršale. Volio si me čak i onih noći kada bi došao kući i zatekao me kako ležim sklupčana. Volio si me kad sam u zadnji čas otkazala naše planove zato što nisam mogla da podnesem pomisao na to da izađem to veče. Volio si me kada su se prljavi veš i posuđe nagomilavali zato što je meni bilo jako teško uopšte i ustati iz kreveta. Volio si me čak i onih dana kada se nisam mogla natjerati da ustanem iz kreveta.
Volio si me kada mi je sve išlo za rukom iako smo oboje znali da to neće dugo trajati. Volio si me kada bih briznula u plač nasred tržnog centra zato što nisam mogla naći nijedan komad odjeće u kojem bih izgledala lijepo. Volio si me kad sam položila ispite. Volio si me i kad su mi ocjene bile loše zato što ja nisam funkcionisala.
Volio si me kad sam pričala samo o poslu. Volio si me na kraju dana kada bi se vratila kući iscrpljena od posla. Volio si me kada mi je trebalo da se oslonim na tebe. Volio si me kad sam osjetila potrebu da budem nezavisna.
Uvijek ću te voljeti. Hvala ti što si izabrao mene. Hvala ti što si me spasio.”
Izvor: lolamagazin.com
