Ko ste vi? Znate li?
Ja sam bila mnogo onih riječi na B. Bezosjećajna, bezobrazna, bezobzirna i bahata. Nisam znala drugačije. Nisam željela. Svađali smo se život i ja. Svađalo se ono emotivno u meni sa onim što više nije željelo da voli nikoga.
Voljela sam svoju ulicu sa kojom sam morala da se pozdravim. Svoje prijatelje. Zidove, igračke. Nisam mogla da ponesem ni najmanju sitnicu. Voljela sam tatu. Umjesto njega, ostao je neki spomenik na kojem smo napisali da ćemo ga čuvati od zaborava. I ja se, evo, trudim.
Vjerujem da je bilo mnogo djece koje je bijes u meni povrijedio. Mnogo onih kojima sam se smijala jer sam mislila da je to kul. Jer život nije ni bio zaslužio onu najbolju verziju mene i jer su emocije bile za slabiće. Nekoliko puta sam se tukla sa drugim djevojčicama jer sam željela biti jako opasna.
Stidim se, ali nisam znala drugačije.
Bila sam ljuta i bijesna. Bila sam loša osoba. Prema mnogima.
Ne znam kada sam shvatila da moram biti najbolja verzija sebe. Možda kada sam prvi put ostala sama, bez onih koji su me štitili. Možda kad sam shvatila koliko se drugih mladih bori sa životom, a nisu bahati, niti loši ljudi. Možda kada sam shvatila da u sebi nosim i dio njega. Možda jer sam ja trebala biti ta koja čuva od zaborava. Moje petice nisu mogle zamijeniti ona pijančenja i bezobrazluke.
I evo me. Ima decenija i više kako ne sakrivam svoje emocije. Kako volim ljude. Kako me ljudi povrjeđuju, i kako ja to preživljavam. Opet. I kako je sve okej. Ima decenija i više kako pišem. O sebi. Najiskrenije, najogoljenije i najemotivnije. I o njemu.
Foto: LightField Studios / Shutterstock.com
I nisam više nikakva kul klinka, već jedna obična emotivna plačipi.ka. I, živim sa tim. I plačem. Često. Kada god mi se plače. I nisam više ljuta na život. Ponekad sam tužna i sjetna kad pomislim na sve ono što je moglo biti, a nije, niti će. A onda pomislim na ono što će možda tek biti, pa se radujem.
Ljutim se samo kada vidim kako ljudi ne znaju da cijene život. To su uglavnom oni koji ne znaju kako izgleda smrt i kakvu pustoš nosi sa sobom.
Ljudi izgaraju na poslovima. Ljudi izgaraju u beznačajnim vezama. Ljudi ne umiju da vole. Ogovaraju. Spletkare. Svađaju se. To nije život koji ja želim da živim. To nije život kakav bi on želio za mene, a ja sam mu obećala najbolju moguću verziju. Za one dijelove njega koji žive u meni.
On je bio i moj prvi najbolji prijatelj. Čuvajući sebe, čuvam i njega. Jave se ljudi kada ga prepoznaju u mojim redovima, i kažu kako bi se ponosio. Valjda to znači da i ovaj moj život ima smisla. Javio mi se i njegov prijatelj sa fakulteta. Tek tada sam zaboravila kako se bude kul, dok su mi na radnom mjestu skliznule četiri suze.
U životu treba što više smijeha, što manje ovih mojih „B“. To vaše bezobrazno, bezobzirno i bahato nosi tugu za nekoga drugog. I nije kul biti kučka. Nikada nije, niti će ikada biti.
Svi mi iza svojih fasada nosimo srce. Manje ili više sjebano. Svako od nas ima neka svoja opravdanja za bahatost i bezobrazluk. Nema onog kojeg nije boljelo. Važno je ono što izabereš i za šta navijaš u sebi. Ja se stidim tih trenutaka u kojim sam dozvolila da zlobnost u meni pobjedi. Pamtim još trenutak kada mi se javila djevojčica prema kojoj sam bila gruba sa 14 godina. Ona se sjetila. Ja sam gotovo i zaboravila.
Ne dozvolite sebi da vas pamte po vašoj bahatosti. Nemoj biti nečija trauma iz djetinjstva, iz ulice, sa radnog mjesta.
Budi dobar i voli. Možda više boli, ali više i vrijedi.
Piše: Jelena Despot
Izvor: lolamagazin.com
