Emisija “Super žena preko radio antena” je nastala kao skup dugogodišnjih iskustava, istraživanja i analiziranja medijskog i javnog prostora te temeljnog i posvećenog rada na online projektu “Super žena”.
Teme o kojima razgovaramo sa našim gošćama u radio emisiji su mnogobrojne, ali većinski bazirane na njihovim iskustvima, usponima i padovima, trudu i radu da bi se našle na pozicijama na kojima su sada.
Prva gošća emisije “Super žena preko radio antena” je Nela Hasić – regionalna direktorica Udruženja “Think pink” i utrke “Race for the cure”.
Ova dama okupila je preko 8000 ljudi na jednom mjestu koji su željeli pružiti podršku jedni drugima te, iskazati poštovanje prema svim ženama oboljelim od kancera dojke. Kakav je bio životni put ove žene, na koji način se nosi sa svim izazovima svog posla i na još mnogo zanimljivih pitanja Nela Hasić odgovara voditeljici emisije Amri Avdić.
U svakoj epizodi emisije “Super žena preko radio antena” ugostiti ćemo najpoznatije novinarke iz čitave Bosne i Hercegovine koje će govoriti o različitim temama. U prvoj epizodi za nas govori novinarka Nataša Tadić koja se osvrnula na prostor u medijima za priče o poštovanju ljudskih prava.
U nastavku vam donosimo samo mali dio intervjua.
-Na samom početku intervjua željeli smo saznati kako je došlo do toga da se upravo ona krene baviti svojim današnjim poslom odnosno projektima koji pružaju psiho – fizičku podršku ženama oboljelim od karcinoma dojke, poslom u čijoj je osnovi da podiže svijest o svim faktorima koje ovaj kancer sa sobom nosi ali i da bude tu za gotovo svaku ženu koja je uplašena i tek na početku borbe sa ovom opakom ali izlječivom bolešću. Da li bilo koja žena može kao djevojčica i pomisliti da će se kada poraste baviti jednim takvim poslom?
“Naravno da ne. Postoji veoma interesantna priča za sve to. 2004 godine, na njen sami početak ja sam bila nezaposlena. Radila sam full time kao volonter u jednoj obrazovnoj organizaciji i dobila sam poziv. Pitali su me govorim engleski i da li bi bila organizator i prevodilac grupi koja dolazi iz Amerike a koja želi u bućnosti da pokrene neki projekat vezano za žensko zdravlje.
Moram vam reći da sam se zaista obradovala profesionalnom angažmanu. To je bila petodnevna posjeta i onda su me direktno povezali sa organizacijom za koju sam radila kasnije četrnaest godina. Oni su mi objasnili da žele da dođu u posjetu i da utvrde stanje vezano za karcinom dojke u našoj zemlji jer bi oni željeli da pokrenu projekat koji bi trajao dvije godine i koji bi se bavio psihosocijalnom pomoći ženama koje se susreću sa karcinomom dojke. Oni su došli u februaru 2004. godine i drugi dan nakon njihovog dolaska ja sam dobila posao. U tom trenutku ja nisam imala nikakvog iskustva vezano za nevladin sektor, medicinu, žensko zdravlje, ništa… Bila sam u 40tim godinama svog života i to je bio odgovor kada su mi ponudili posao i ponudili mi da budem koordinator tog malog projekta.
Ja sam im rekla: “… ja ne znam ništa o tome.”
Tada sam dobila najbolji kompliment vezan za moje sposobnosti. Moja buduća direktorica mi je rekla: “Ono što ne znaš vrlo lako ćeš naučiti ali ono što imaš vrlo teško se uči, skoro nikako se ne može naučiti”.
Zarazila sam se idejom da se kroz angažman civilnog društva može pomoći ženama u našoj zemlji. Tako sam potpuno slučajno i bez iskustva sa karcinomom dojke, niko od mojih bližnjih do sada također nema ali sam prepoznala to koliko malo sam ja u svojm četrdesetim znala od tome. Postala sam svjesna da svaka od nas žena i moja kćerka i moja sestra i moja najbolja prijateljica stoji u liniji i može doći na red.”
Čitav intervju pogledajte u videu ispod:
