Ona je putovala po Indiji u XIX vijeku da drži predavanja o ženskoj emancipaciji i uspostavila je jedno od prvih skloništa i škola za djevojke i žene.

Pandita Ramabai Sarasvati (Saraswati), edukatorica i feministkinja, prekršila je gotovo svako pravilo i tradicionalno načelo koji su bila na strani gornje kaste Hindu žena, u Indiji XIX vijeka.

Bila je jedna od rijetkih žena koja je učila sanskrit, drevni Hindu jezik, koji je bio dostupan samo muškarcima; jedna od rijetkih koja se udala van kaste; rijetka udovica koja se protivila običajnim pravilima po kojima gotovo da ne smije izlaziti u javnost; i koja je, svojevoljno, odlučila preći na hrišćanstvo.

U to vrijeme, kada se od žena očekivalo da ih se “malo vidi i nikada čuje”, Ramabai je bila zagovornica edukacije žena i njihovog učestvovanja u pitanjima od javnog značaja. Putovala je širom Indije, držeći predavanja o pravima žena. Studirala je u Velikoj Britaniji i SAD, predavala u Japanu i Australiji, i podučavala druge sanskritu, kao svoj i maternji jezik – marati.

I što je najnevjerovatnije za ta doba – utabala je te staze kao samohrana majka, dok su ostale žene u Indiji koje su se bavile aktiviznom i reformom, to činile tek uz ohrabrenje ili dozvolu svojih muževa.

Rođena je 23. aprila 1858. godine, u brahminskoj porodici. Brahmini su obično bili sveštenici i naučnici, dok je na vrhu tog sistema kasti bilo Hindu društvo.

Izvor: fr.wikipedia.org

Iako je učenje tada bilo limitirano na muškarce, a žene se udavale mlade,ona je s ocem učila sanskrit.

“To joj je omogućilo da pobjegene rigidnom polnom kodu”, rekao je Mera Kosabi (Meera Kosambi), autor njene biografije, koji je preveo i mnoga njena djela.

Imala je samo 16 godina kada je izgubila oba roditelja, od posljedica gladi. Očeve posljednje riječi koje joj je uputio bile su da živi časno, zapisala je. “I da, ako uopšte preživim, služim Bogu čitavog života.”

Ona i njen brat su preživljavali recitujući sanskritske skripte. Preselili su se u Kalkutu 1878. godine, gdje se brzo proširio glas o njenom poznavanju svete knjiga Hindua. Naučnici, koji su na Univerzitetu u Klakutu izučavali sanskrit, su joj dali nadimke “Pandita” (nuačnik/ca) i “Saraswati” (boginja nauke) te su je uključili u reformu društva i u obrazovni krug Bengala.

Nakon smrti njenog brata, 1880. godine, udala se za advokata iz niže kaste, Bipina Behari Medhavija (Bipin Behari Medhavi). Imala je tek 23 godine kada je on umro, ostavivši je sa jednogodišnjom kćerkom Manoramom. Preselile su na zapad Indije (današji Pun), gdje je osnovala udruženje za žene – Arija (Arya), kako bi promovisla edukaciju i emancipaciju.

Godine 1883. sa kćerkom odlazi u Englesku, da studira medicinu, ali su joj rekli da neće moći postati doktor jer je počela postepeno da gubi sluh.
Tada se uključila u edukativni program na “Cheltenham” koledžu za žene, gdje je podučavala marati i sanskrit.

Izvor: christianlifeministries.com.au

Bila je razapeta između dva svijeta. Preobratila se na hrišćanstvo i izabrala ime Meri (Mary), i time razljutila svoje indijske sljedbenike. Isto tako, protivila se ljudima iz crkve, jer se nije slagala sa kolonijalnom politikom, te je i dalje nosila tradicionalnu odjeću i ostala je vegetarijanac.

Godine 1886. otputovala je u SAD da prisustvuje dodjeli diplome svojoj rođaki – Anandibai Joši (Anandibai Joshi) – prvoj ženi koja je završila studije medicine. Divila se optimizmu mladih djevojka u Americi i to je uzela za model modernizacije Indije.

Njen najznačajniji objavljeni rad o ženama u Indiji iz gornje kaste (The High Caste Hindu Woman), pisan na engleskom, je objavljen 1887. godine u SAD, kada je imala 29 godina. U tom se radu fokusirala na život udovica u Indiji, koji je nazvala “najgorem mogućem periodu jedne žene u gornjim kastama”.

Naime tradicija i zakoni su branili tim ženama da se ponovo udaju. Smatrane su prokletima i morale su obrijati glavu, nositi samo jednostavnu drap odjeću. Isto tako su bile žrtve psihičkog i fizičkog maltretiranja. Čekao ih je životni vijek na marginama.

Njene su čitateljke bile ganute njenom iskrenošću i zabrinute ovim načinom života u Indiji, da su je odlučile podržati i finansijski u njenoj misiji.

“To je bila žena koja je obišla zemaljsku kuglu u XIX vijeku, izgradila komune u stranim državama i prevazišla sve probleme u vezi sa svojim načinom ishrane i oblačenja te jezikom”, naglašava Šefali Čandra (Shefali Chandra), profesorica istorije na Vašingtonskom univerzitetu.

Pisala je i o svojim putovanjima po Indiji. Opisivala kako se Amerikanka brinula jer bosa hoda po kući, kako Evropljani izbjegavaju malu grupu Indijaca na brodu, i kako je iskakala iz mase kada je obukla džemper preko tradicionalne odjeće jer joj je bilo hladno.

Koristeći sredstva koja je zaradila od knjige i predavanja koje držala, ustanovila je fond za osnivanje škole “Sharada Sadan”, 1889. godine u Mumbaiju, nudeći djevojkama i udovicama mjesto gdje mogu pobjeći, ali i savladati određene vještine poput baštovanstva i šivanja. Broj pridošlica je rastao dok nije dosegao brojku od 700 djevojaka i žena. Mnoge su postale medicinske sestre i učiteljice, dok su neke ostale i radile u tom centru. Taj je dom zapravo i danas aktivan.

Izvor: i.pinimg.com

“Ključ sreće leži u potpunoj nezavisnosti”, naglašavala je u svojim tekstovima, a do toga se dolazi edukacijom, koju naziva “neuništivim zdravljem”.

Uskoro je sklonište koje je napravila postalo jako religiozno mjesto. Stoga je podigla i crkvu i započela misiju spasenja – Mukti. Dovodila je volontere u Indiju i osigurala finansijsku pomoć.

Svojim radom se protivila konzervativcima u Indiji, potovo zbog hrišćanskih ideja. Jedne su je lokalne novine optužile da je “pokušavala da spali temelje njihove vjere uz pomoć stranaca”. Ali, ona je našla saveznike za tu anti-kastinsku podjelu, koji su je branili.

Kćerka joj je mnogo pomagala, vodeći škole i čitave misije, ali je bila slabog zdravalja, vjerovatno zbog iscrpljenosti radom, te je umrla u 40-oj godini. Ubrzo poslije nje umire i Ramabai, u 63-oj godini.

Zbog svoje kritike Hindu patrijarhata i prihvatanja hrišćanstva, platila je visoku cijenu, navode autori njene biografije: to je dovelo do njene marginalizacije u Indiji i potpunog izostavljanja njezine priče u mejnstrim istorijskim knjigama.

 

 

 

Izvor: nytimes.com

Komentari

Komentari

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!