Krenula sam u nedjelju nazad kući, što je automatski značilo da će gužva na autobuskim stajalištima biti velika.

Sjedam u autobus, u kojem ću se voziti samo sat, a onda premjestiti u drugi.
Vozač me smješta pokraj djevojke, na koju ne obraćam pažnju. Doslovno odmah otvaram knjigu ne bi li mi vrijeme brže prošlo. Doduše, danima sam čekala da mi padne u ruke i da se zakopam duboko unutra.

Nakon dvadesetak minuta moje se čitanje prekida jako ugodnim glasićem:
-Brzo čitate, ha?
-Zapravo, puno čitam. Brzina je došla usputno.
-Vidim…kakva je knjiga?
-Dobra. Vidjet ćemo.

Mrzim kada me ovako prekidaju. Ljudi ponekad imaju potrebu za komunikacijom, samo zato što dijelimo sjedište u autobusu. Meni se to nekada ne da, ali ovaj put djevojku “spašava” boja njenog glasa. Zatvaram knjigu i počinjem razgovor.
Slijede klasična pitanja, gdje si u Beču, gdje si ti, s kim si, dolaziš li u Bosnu često, ne dolazim, lijepo je, jeste i sve ostale note razgovora, kojima vas ne bih tušila.

U svemu tome izrodi se rečenica:
-Otac mi je umro. Sad. U februaru.
Baš ovako isjeckana.

U krvi nam je i to da na tugu odgovaramo tugom ne bismo li haman ublažili tuđu nesreću.
-Ja sam davno mater izgubila, a sad i nenu. Druga mati. April ove godine.

Sjeckam i ja svoju tugu. Dodajem još tegobnih začina svoje životne priče.

I tek tada se zagledam u nju. Saznajem da se zove Amira, a ja joj na to dobacujem da znam još tri Amire i da su sve mile i snažne.
Mrzim opis “oči su ogledalo duše” i opravdavam vam ga samo ako ste u petom razredu osnovne (izvinite, veliki pisci današnjice), ali ću sada (isključivo samo sada) napisati sljedeće:

-Ne pamtim kada sam vidjela toliko duše u očima. Jedan vapaj. Krik, koji traži zaštitu. Krupne, zaobljene, crne sa daškom maskare, pune suza, što počeše kliziti niz obraze. Kunem vam se, nisu me samo gledale-pričale su mi. Amira je buljila u mene, uplakana, a meni samo preostalo da glasno izustim:
-Evo! Opet sam to uradila. Rasplačem ovako ljude, ne zamjeri!

Nalazim se u neobranom grožđu. Uskoro se premještam u drugi autobus i iza sebe ostavljam, do maloprije, nepoznatu Amiru.

Osjećam veliku potrebu da joj uputim savjet i dajem sebi to pravo:
-Čuj nešto, Amira, je li tako? Negdje sam čula ili pročitala (brzo, heh) da su naši umrli jako tužni, ako mi tugujemo. Sve se sjetim matere i zapitam koliko li je tužna sad dok osjeti da sjedim i plačem? Brzo se tada saberem, pa bih ti savjetovala da se ovog sjetiš svaki put kada se rastužiš zbog oca. Sjeti se i mene, budale što brzo čita, ali ti ovo od srca govorim. Čim se rastužiš, sjeti da se to tvoj otac nikako ne bi mogao gledati, pa se saberi. Snaći ćeš se ti, moja Amira, snađemo se mi ni same ne znajući kako, vjeruj!

Ona klima glavom, posmatra me i čini mi se da upija svaku riječ i zahvaljuje.
Govori da će me se sigurno sjećati uvijek i pita me:
-A koga da se prisjetim? Kako bi ime? Možda nekad iz Linza svratim u Beč…neka kafa?

Klimam i ja glavom, govorim da izvadi mobitel i zapiše moj bosanski broj pod imenom “Ermina”. Još uvijek napamet ne znam austrijski (što je očigledno jako loše, pa u sebi korim samu sebe zbog toga u tom trenutku), kupim sve okolo sebe i ustajem. Došlo je vrijeme da se premjestim u drugi autobus, ostavljam iza sebe svoju saputnicu i dobacujem da me nađe na Viberu.
Ona gleda za mnom i kao da nam je objema veoma žao što je zajednički put trajao jako kratko.

Ne vjerujem da postoje slučajnosti.
Vjerujem da se svi nalazimo na kotačima života i da postoje samo suđene raskrsnice i saputnici na tom putovanju. Prazno sjedište na relaciji Tuzla-Linz-Beč bilo je dovoljno da utka jednu dozu sigurnosti i nekoliko mililitara suza nepoznatim ženama.

Putuj, draga i nepoznata Amira!
U životu ćemo obje počesto imati gužvu u autobusu života, ali ne zaboravi da će pored tebe uvijek sjesti onaj putnik, koji ti je baš tada trebao. Imat ćemo kofere emocija i teturat će se po gepeku sjećanja. Pucat će po šavovima, mirisati na voljene, očevu pjenu za brijanje i materin puding. Vozači će ih utovarati, a ti ćeš sve staloženije sjediti kraj prozora sve dok se kraj tebe ne smjesti druga i nova Amira, kojoj ćeš prenijeti ovo što si od mene čula.
Možda čitam brzo, ali polahko slušam.

Još čekam novu poruku na Viberu…

Komentari

Komentari

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!