Dok ovo pišem, ovog trenutka, majstori stavljaju zadnji crijep na krovu naše kuće. Mamine kuće. Tako je zovem od milja. Tako je zovem jer je moja mama u životu imala samo dvije velike želje – da svi budemo živi i zdravi i da ima svoju kuću, na svoje ime, sa svojom ogradom i pritkom uz koju se vere grožđe.
Danas je manje-više ostvareno i jedno i drugo. I na zdravlju i na kući još ima da se radi, ali ja pišem jer sam srećna i tužna istovremeno.
Tužna sam jer mi se ljudi ovdje gdje trenutno živim smiju kad kažem da je ta kuća i taj crijep jedna najdivnija moguća radost. Tužna sam i što mi je trebalo punih 26 godina da dođem u situaciju kada mojoj mami mogu da pomognem da napravi tu kuću. Tužna sam i što se zamajavala sa majstorima i što svi gledaju s koje strane da te oštete i što nam je, zbog naše naivnosti i dječije radosti, podrum kuće malo nakrivo.
S druge strane, srećna sam jer je uz sva moguća odricanja, taj zadnji crijep upravo pokazatelj šta se sve može kad se pokreneš. Što nisam dozvolila da me omete kada su mi se smijali jer treću godinu od septembra do juna nosim isti kaput. A radim gdje radim. I vani sam. I sama sam, iznajmljujem stan, mogu da radim šta hoću i dovodim koga hoću i uživam i provodim se. Što mi nije bilo bitno da kupim novi auto ili najnoviji tablet ili čak i original patike.
Što su se i moji u Bosni pretrpili koliko god su mogli. U tih 42 kvadrata podruma i sprata uloženo je više ljubavi nego kad sabereš sve investicije i milione i kreditna zaduženja.
Srećna sam što je ta kuća nikla bez duga. Bez kredita. Što smo pošteno platili i nepošten rad. Što mama već sanja kako će posijati travu oko kuće i posaditi Pavlovo drvo jer najbrže raste. I ne pada joj na pamet da sije baštu, komšinice se i ovako utrkuju koja će joj prije donijeti paradajz, ona će da sjedi i da uživa. Zaslužila je.
Srećna sam što će tata napokon moći da izlazi iz kuće kad god poželi, a da ga ne boli kuk od penjanja uz stepenice i da mu ne kliže štap, a nema gdje da sjedne i da se odmori. I što ćemo mu kupiti štap za pecanje i moći će da sjedne uz Drinu i uživa kao što je uživao u mladosti.
Srećna sam zbog svih budućih sesija šaha koje će odigrati sa komšijama, prolaznicima i prijateljima. Jer selo je selo i na selu ljudi su ljudi, pa navrate na kafu i popričaju, makar to bilo i o turskim serijama.
Srećna sam što ću imati gdje da dođem kad dođem iz te daleke zemlje i što ću za 50 godina imati predivne uspomene iz te mamine kuće. Što će je ona učiniti svojom, okititi vezom i papama, namirisati ajvarom i višnjevačom.
I tako srećna, poželih da podijelim malo sa vama. Malo više sa sobom jer život je lud, zaboravi se emocija dok kažeš očekivanje.
P.S. Mama, volimo te nas tri. I tata (rekao bi ti i on sam, ali garant gleda neki Vestern, posle će).
Izvor: zagrljajnost.com
