Razgledam materijale za krojenje danas u radnji dok gospođa pored mene čas uzima jedan, čas drugi i deset puta ih prevrće. Pita me, na engleskom jeziku, da li su možda iz Italije ili Indije. Ne znam zašto, ali joj automatski odgovaram na njemačkom da ne znam, da je moguće da dolaze iz Italije.
Blijedo gleda u mene, zatim joj nastavljam na engleskom. Nezadovoljna odgovorom zove radnicu.
Stiže žena, ona koja bi vas sigurno asocirala na neku dobru tetu iz serija.
Ima možda oko pedesetak godina.
Ne razumije engleski i ne zna šta je žena pita. Uključujem se (kao u nekakvoj ulozi prevoditelja), pa joj prenosim. Zbunjena sliježe ramenima da ona zapravo ne zna odakle su, ona tu samo reže željenu metražu.
Gospođa sa početka priče počinje brojati, na engleskom, kako je to ružno, kako su možda iz Indije, a takvi se skupe pri pranju i ona želi samo one, koji su iz Italije.
Nekako mi bilo žao radnice, pa joj kažem da ne uzima. Sigurno su iz Indije.
Ona mi naivno povjeruje i zahvali se. Odlazi.
Prilazi ona teta i tiho mi se zahvaljuje.
Biram i ja materijale i ona mi reže. Prije rezanja drugog nastavlja priču:
-Nekad imam loš dan, a sa ženama je tako teško. Nekad se brinem zbog djece, muža, ma svega. Danas ste me spasili.
Jedna drugu pozdravljamo, ona mi pakuje i zaželi “sreću u ŽIVOTU”.
Već pada mrak, dok sam to završila, još je hladnije, ne znam zašto sam se odlučila za autobus, a ne voz, pa cupkam nogama na stanici čekajući i stišćem pončo oko stomaka da me ugrije.
Nepoznata žena stoji pored na stanici i u jednom trenutku me pita:
-Gdje ste nabavili tu jaknu, šta je to? Da li je to ručni dan? Predivno je!
-Dobila sam ga. Mislim da jeste, hvala Vam.
-Znate li možda je li uzet u Beču? Htjela bih kćerku obradovati. Kako bi joj se dopalo!
-Ne, žao mi je. On je iz Bosne.
-Na Vama tako lijepo ….
-Izvinite, nisam Vas čula?
-Kažem da lijepo izgleda na Vama, ne razumijete dobro njemački?
-Ne, nisam čula, a razumijem. Hvala puno.
Ulazimo u autobus, ona sjeda na početku, ja odlazim do kraja, dobacuje mi:
– I da ne razumijete njemački, čovjek uvijek može osjetiti da li je neko pozitivan. Mnogo sreće Vam želiiiim!
I tako se završiše dva neplanirana susreta i razgovora sa dvije nepoznate žene, jedan za drugim. Ovdje, u gradu u kojem rijetko koga poznajem i za koji su mi, pred polazak, neki govorili “nema ti niko vremena, nemaš ti tu topline”.
Ovakve sam susrete imala u rodnoj Tuzli sa tetama na buvljaku, sa djevojkama u pekari, sa taksistom u taksiju.
I, gle, imam i ovdje, ne samo danas.
Dobro je rekla teta u autobusu:
-Čovjek uvijek može osjetiti da li je neko pozitivan.
I ne, to ne ovisi ni o maloj Bosni i Tuzli, ni o velikoj metropoli.
Ovisi o nama.
