Izvor: Thelilly.com

 

Naša kultura pretpostavlja da su samo muške priče univerzalne, stoga:
1. Dječacima se neće svidjeti knjiga u kojoj je glavni lik ustvari djevojčica.
2. Priče o ženama su samo za djevojčice.

Uostalom, priča o čarobnjaku Hariju je za sve, dok je priča o “Sumraku” više za djevojčice.

Autorica Šenon Heil (Shannon Hale), poznata po serijalu o maloj princezi u crnom (“The Princess in Black”), je ovo shvatila tokom turneje povodom posljednjeg nastavka ovog serijala.

Naime, nakon što joj je jeddnom prilikom upućeno pitanje kada će napisati knjigu za dječake, odgovorila je da njene knjige jesu za dječake. I djevojčice. Za sve, zapravo, koji vole da čitaju o horojima koji se bore protiv neprijatelja.

Ali žena koja ju je to pitala ostade skeptična, vjerujući da ni jednom dječaku ne bi palo na pamet da čita o knjigu o dejvojčici, a kamoli još o princezi.

Foto: books.google.com

Kada je objavila grafički roman “Pravi prijatelji” (“Real Friends”), autobijografiju o svojim prijateljstvima iz osnovne škole, primjetila je da, iako je naišla na pozitivne kritike, propraćene preporukama, one ipak isključuju dječake, budući da većinu likova u knjizi čine djevojčice.

Jednom prilikom je tokom potpisivanje knjige čula komentar jedne majke kako želi da kupi knjigu, ali nema kome, s obzirom da ima sinove.

Isto tako, jednom su je u školskoj biblioteci najavili ovako: “Djevojčice, čeka vas velika poslastica, obožavaćete knjigu koju je napisala Šenon Hejl. A od vas, dječaci, očekujem da se ipak lijepo ponašate dok traje izlaganje”.

Dešavalo joj se, pak, da dječaci pokažu interesovanje za njenu knjigu, da bi ih roditelji odvratili od te ideje jer je to, pobogu, knjiga za djevojčice.

Objavila je 30 knjiga, tokom 15 godina, i svaki put je slušala ovakve i slične stvari.

Foto: Amazon.com

Ali, onda je shvatila da zapravo ima dječaka među njenom publikom, ali da oni čitaju u tajnosti, jer ih je sramota. Počela je da primjećuje mnoštvo načina na koje su odrasli uticali na dječake da se osjećaju loše ako pokažu interes za priču o djevojčici, od onih direktnih (npr. “Spusti to, to je knjiga za djevojčice”), do onih suptilnijih (“Mislim da će ti se ta knjiga svidjeti, iako je za djevojčice”).

U raznovrsnosti žanrova (fantazija, komedija, misterija), roditelji i dalje kupuju knjige “za dječaka” ili “za djevojčicu”.

“Ovaj način razmišljanja ne samo da sprečava dječake razvijanju empatiji prema djevojčicama, već i propisuje usku definiciju polova: ‘Postoji samo jedna vrsta dječaka, i dječak koji se ne uklapa u taj kalup ne valja'”,naglašava ona.

Priče nas čine ljudima i veze stvaramo tako što razmjenjujemo lične priče. I šta se onda dogodi sa kulturom koja ohrabruje djevojčice da čitaju priče o dječacima, ali ne i obratno? U kakvog će taj dječak muškarca da izraste?

Foto: Evgeny Atamanenko / Shutterstock.com

Ta podjela je tako duboka, ali možemo da započnemo promjenu jednim jednostavnim prijedlogom – da umjesto da naglašavamo da je knjiga “za djevojčice”, kažemo da je “o djevojčicama”. A sve u cilju da ohrabrimo čitače za života, ali i da shvatimo da što više naglašavamo djeci koje su knjige za njih sve su manje zainteresovana da ih čitaju.

Šenon navodi svoj primjer, jer ima četvoro djece, i nudi im raznolikost – u vidu tematike, autora, kulture koje predstavljaju i slično – iz koje onda sami mogu da biraju šta žele da čitaju.

Nedavno je na konto toga pitala djecu iz vrtića (dok im je predstavljala svoju knjigu) da li, ako je knjiga o robotima, samo roboti treba da je čitaju. “Neee!”, odgovorili su. Pa ako je knjiga o djevojčicama da li samo djevojčice treba da ih čitaju?

Djeca su shvatila, a Vi?

Komentari

Komentari

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!