Hashtag #lovemyjob dobije pravi smisao kada zahvaljujući istom tom job-u dobiješ priliku otputovati na mjesta koja nisi znao ni da postoje, a kamoli da ćeš nekada otići tamo. A za strastvenu travelericu kao što sam ja – to je sve što možete poželjeti.

Piše: Damira Ibranović (Vodim te na jedno mjesto)

Tek što sam nedavno uspjela spojiti dvije ogromne ljubavi u isti posao – medije i sport, on već me odveo na, u najmanju ruku, zanimljivo mjesto.

Putovati 10 sati u jednom smjeru radi nepuna dva dana boravka na destinaciji, može djelovati suludo. Ali kad te posao tako odvede, ne razmišljaš o tim satima. Ja se u tim situacijama fokusiram na to da odradim što trebam i da u pauzama vidim što više od mjesta na kojem se nalazim. O tome ću u jednom od narednih postova, a sad vas vodim u Bugarsku, u Montanu.

Prvi susret s Bugarskom je bio u fazonu “JEBOTE, ŠTA JE OVO?!” A mi kažemo da su u Bosni loši putevi… Ne znamo mi šta su loši putevi dok ne odemo u Bugarsku. Ako je vjerovati mojoj procjeni, nekih 50 km od srbijanske granice smo se vozili u truc-truc ritmu. Civilizacija 0 poena. Poneka kuća i ima uz put, ali bez svjetla. Blago rečeno – sablasno.

Onda smo došli u civilizaciju i kontala sam “ok, ovih 50 km su bili neka vrsta vremenske mašine jer smo sad u 70-tima“. Bašta hotela Žitomir, cvijetne žardinjere ispred, sam hotel unutra… sve je takvo da očekujete Popadiće i ekipu da iskoče od nekuda. U bašti će Emilija da ispija espresso, u restoranu da pjeva Snežana Savić “Topolsku 18” dok je mlađahni Slobo pohotno gleda, na prvim spratovima Gigo i Kurčubić da frče oko međuljudskih odnosa u firmi, dok Koka Stanković dolijeva ulje na vatru, a na petom da Violeta odsjeda sa zgodnim, bogatim doktorom. To je otprilike scenarij koji mi je prošao kroz glavu dok sam išla od autobusa do svoje sobe.

Dok je posao čekao svoj termin, lunanje po gradu je bilo neizbježno. I na ulicama Bolji život. Lade, stojadini, spomenici, kuće… ništa nije maknulo iz 70-ih. Jedino što narušava “jugoslovensku homeostazu” su marketi velikih europskih lanaca kao što su Lidl, Billa i Kaufland.

Parkovi su im lijepi i imaju fakat funkciju pravih parkova. Djeca se igraju i ciče naokolo, penzići upijaju sunčeve zrake, zaposleni žure prema radnom mjestu, nezaposleni šetaju, parovi se drže za ruke i ljube na klupama kojih je više nego i u jednom parku drugdje koji sam ja vidjela.

Oni koji me prate na Instagramu, mogli su upratiti da je jedino što me u potpunosti oduševilo u Montani, jesu slatkiši koje sam pronašla u jednom od marketa. Ako bih trebala definisati jednu jedinu stvar zbog koje bih se vratila u Montanu (ili bilo gdje drugo u Bugarsku) jeste bugarska verzija rahat lokuma. Osim nekakve specifične strukture koja je drugačija nego kod nas, ukusi koje imaju na policama su fenomenani – moji omiljeni su definitivno nar i šlag.

Možda me isti posao ponovo odvede u neki budžak Bugarske relativno skoro, nikada neću odbiti sudbinu koja mi pruži priliku da vidim bilo koji kutak planete. Ali jedino što baš želim vidjeti u Bugarskoj je Sofija. Ako bi mi neko povremeno donio lokum i neke druge slakiše od tamo, ne bih se morala vraćati u Bugarsku. Možda nisam vidjela i doživjela dovoljno, ali nije se desio nikakav klik između nas dvije, da bih joj se poželjela vratiti. 

P.S. Ukoliko idete u Montanu, naoružajte se strpljenjem ili povedite nekoga ko zna ruski, jer ćete teško naići na nekoga ko govori engleski ili srpski. I ne računajte na eure, svuda i sve morate plaćati u levima. Minuta šutnje za palu Europsku uniju u Bugarskoj. 😀

Komentari

Komentari

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!