Piše: Anđa Marić / andjamaric.com

Možda sam pretjerala – mislim si dok tražim kapi za nos, ali nakon skoro 9 mjeseci rada na sebi, meditacija, “molitve” i  samopromatranja (zvuči dobro kada se tako izrazim), vjerujem da sam zaslužila to.

Moram reći da mi je ova godina kao jedna od stranica iz mog lažnog dnevnika zahvalnosti u kojem se zahvaljujem za stvari i događaje koji se još nisu dogodili, a željela sam to. Gledam gdje sam: opet sam se probudila u svom sanjarenju o željenoj budućnosti – a tek je listopad. Prošli tjedan sam u Madridu potpisala ugovor s književnom agenticom za španjolsko govorno područje i sva ostala gdje mi ostvari izdavače, a uskoro je sajam knjiga u Frankfurtu na kojem ću prvi puta imati svoju predstavnicu.

Možda najvažnije od svega, Eva mi je dala savršenu ideju za novu knjigu koja mislim da neće biti za djecu već za odrasle koji su još uvijek djeca. I dok smo razgovarale o tome gdje se vidim kao pisac – osupnuto sam shvatila da sam sam nekada davno sanjala o tome da bih željela biti pisac i da je i ovo jedan od onih trenutaka koje sam davno samo zamišljala, a sada čitam ugovor i vruća kava na usnicama me podsjeća da je sve to postalo istina.

Nakon toga sam se premjestila u Casu Banchel i strastveno tulumarila na drugom YesToAll tulumu kod svoje obitelji (“Prijatelji su obitelj koju smo sami izabrali”).

Maturalaaaaac!!! – jer četrdesete su nove dvadesete, ali s mozgom. Super hrana, vrhunsko vino i najbolja glazba. I ove godine je “la familia” rezervirala letove i pojavila se, svako iz svog kraja svijeta, na obiteljskoj proslavi ( samo bez čudnih rođaka i svađe).

Opet je bilo ljudi iz cijelog svijeta, onih starih poznanika i nekih novih, a sve sami brižno izabrani čudaci. Kada se sjetim, sve sami individualci koji bi slobodno mogli biti i članovi nekog umjetničkog cirkusa, uključujući i mene. Volim svoju slobodu tamo, jer tamo nisam “Anđa Marić” s prtljagom svoje prošlosti već samo nasmijana žena u šarenim suknjama sa štapom i samo sam prihvaćena takva kakva jesam, a štap im se čini kao neki jako kul dio imidža. U jednom sam trenutku na nekom afteru ne znam koji dan, legla na sofe i zatvorila oči uživajući u glazbi i plesu oko mene, a kada me jedan zabrinuti prijatelj došao pitati kako sam, od srca se nasmijao kada sam mu odgovorila da sam trenutno samo užasno sretna.

Ovaj put nas nije ometala policija jer su domaćini vrlo profesionalno petorici najbližih susjeda uplatili dvodnevnu hotelsku rezervaciju negdje izvan Madrida i svi su bez pogovora pristali na to. Zakon, zar ne?

Moji prijatelji stvarno znaju tulumariti. Srela sam i jednog dečka kojeg sam prošle godine baš zavoljela i iznenadila sam se da mi je i on, kao i jedna bivša ljubav koja mi se nakon nekoliko godina, nedavno pojavila u životu, pokazao gdje sam bila tada, a gdje sam sada.

Znate ono kada neke ljude prerastete i vi jednostavno odete naprijed, a oni su još tamo gdje su bili kada ste ih upoznali?

Sjećam se kako sam bila žalosna što nas je život rastavio, a sada sam doslovno (zahvaljujući svojoj prebujnoj mašti) čula kako mi život (kojeg zamišljam kao muški glas) govori: Jesam li ti rekao? Zašto mi ne vjeruješ? Zašto zaboravljaš da uvijek znam što je najbolje za tebe?

Ti dečki i ja više nismo imali zajedničkih tema i ja sam uvidjela koliko su roze moje naočale kada to želim, i da iz svakoga znam napraviti predivnu osobu iako to nije. I tako sam, oba puta, u dosta kratkom vremenskom razmaku osupnuto gledala dotične muškarce i zahvaljivala se gosponu životu što me sačuvao od dubljih odnosa s njima.

Došlo mi je da odlučim da se nikada više neću toliko zaljubiti, ali odmah sam shvatila da je to glupo kao kada bi mačka koja je sjela na vruću peć – odlučila da više nikada neće sjesti. Po čemu sam zaključila da sam drugačija? Najviše po tome da znam prihvatiti to što jest i znam se prepustiti svemu što dolazi. Čak i kada fulam gate i prečujem poziv na razglasu da me se čeka i avion ode bez mene. Prije bih dobila slom živaca i posvađala bih se sa gospođom na customer serviceu, a sada me je život nagradio ljudima anđelima koji smiruju situaciju, opominju me da budem pozitivna i da kreiram ishod koji priželjkujem. Rečeno mi je da šutim i da gospođi na šalteru šaljem ljubav – dok je moj prijatelj (anđeo) pregovarao. Gledala sam tu strogu ženu na Lufthansinoj službi za korisnike i prvo što sam pomislila bilo je – nema šanse!, ali odmah poslije i: A zašto ne? Što mogu izgubiti? Odlučila sam poslušati i zamišljala sam da je gospođa sigurno imala naporan dan i da jedva čeka da dođe kući, zamišljala sam je sretnu kada napokon skine cipele i zavali se u svoj naslonjač i kako uživa sa svojom obitelji okružena njihovom ljubavlju.

Nekoliko minuta kasnije, doživjela sam da mi se nasmiješila i da nam besplatno izdaje nove karte, a ja sam još jednom dobila potvrdu da ništa nije nemoguće ako vjerujem.

Sada sam se punih baterija i srca punog zahvalnosti, odlučila nagraditi najpametnije kako znam: upisala sam se u teretanu, počela vježbati i strastveno se vratila meditaciji; epigenetskom signaliziranju zdravih gena, mijenjanju energije i preslagivanju neuronskih veza. Eksperiment još uvijek traje, i nema šale! Da, treba si dopustiti odmor, opustiti se, pustiti mozak na pašu i bez krivnje se vratiti na svoj put. I baš po ovom zadnjem kužim koliko sam se promijenila.

Komentari

Komentari

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!