Piše: Ermina Mehanović

 

Izvlačim jakne iz kutija, izvlačim ove fotografije iz foldera na laptopu, pokušavam pronaći način na koji mogu opisati šta mi trebaju poslati iz Bosne, a da to ne bude sve suprotno kao onda kad sam napisala “baletanke sa prugama”, a otac spakovao “patike sa cvijećem”.

Rezultat slika za father and grown up daughter

S njim je u suštini sve jednostavno. Ako mu ne stavljaš posebna pojašnjenja u zagrade i dobiješ što treba. Jesam li napisala dodatno nešto da olakšam, on spakuje suprotno.
A trudi se taj mali smiješni čovječuljak, kako ga volim zezati.
Skoro je palio kameru, uperio u ormar i pitao “Je li ovaj sako, hoćeš ovu košulju?”.

Jest, doduše, za neke stvari rekao:
-Bože sačuvaj, zar ovo nosaš? Ovo je preružno.
No, ne zamjerim. Imamo iskren odnos i tjeramo po svome. (On popusti, logično).
Poslali su mi kofer knjiga.
Vozač je pri istovaru rekao da su mi poslali kamenje, jer se ovo podići ne može.
Šalju svake sedmice domaći sok od jabuke, domaći džem i tjeraju me da pijem cveklu.
On i pomajka.


Ja mrzim cveklu, ali volim njih, pa pijem.
Tako pravim balans između ljubavi i mržnje.
Amira uredno pakuje sve u najlone, pa u kese plašeći se da ne ode po odjeći.
Moja ružičasta djevojačka soba je sve praznija i praznija.
U ćošku još sjedi medo Muki, a pokušavam uvjeriti muža da bi i Mukija trebalo dovući.


Koliki je valja platiti dva sjedišta u autobusu.
Ova fotografija je nastala prilikom predstavljanja jedne zimske kolekcije.
Možda 2015. ili 16.
Ispred zgrade sam se mrzla skupa s aparatom, skupa s rodicom.
Tetka,njena majka, mi je neki dan u razgovoru rekla:
-Tulumbe ne pravim! Nema poente praviti, ako nema tebe. Niko ih ne jede kao ti.
Tulumba.
Moja najveća slabost.

 

Sumiram stvari i pravim spisak.
Trebali bi mi poslati zimsku obuću, a strah me…
Odnijeli smo kutije, kao i svaki put kad prođe zima, u neninu kuću.
Valjalo bi sada otići gore i preturati, a po nekim stvarima čovjek ne pretura radosno.
Neke se uspomene ne slože u kutiju od cipela sa naljepnicom “ajvar, 2018.”
Neke se zaključaju.

Redam slike u glavi, iz ruku mi izlaze sve ove rečenice i možda se čine kao nepovezano nanizane situacije, a zapravo su u dobrom redoslijedu.
Mogla bih ovako do sutra, ali nekad samu sebe zaustavim, jer ne znam šta bih mogla ugledati ispred sebe na papiru.
Mene je nekad strah mene.

Komentari

Komentari

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!