Ja sam odrasla u patikama s pijace. Nosila sam odjeću koju je prije mene nosilo bar dvoje, a onda je prelazila u ruke druge djece (nerijetko i dječaka).

Pila sam vodu iz česme, ponekad i sa fontane. Ljeti su mi koljena bila više bez kože nego sa njom. U srednju školu sam krenula u trenerci. Sa ruksakom. Snovima. Takva sam je i završila. Prve štikle sam dobila sa nepunih 18 godina, čitavih 5 cm. Bile su mi naporne.

Danas, znam da sam bila dijete, tinejdžer, djevojka, žena.

Nepozvana da bilo šta komentarišem na ovu temu, a pogođena svakodnevnim viđanjem žena koje su, preskačući neke od faza odrastanja previše brzo i neprirodno došle do „titule“ žene, poželim da im postavim bezbroj pitanja… njima, ili stvorenju koje su pod uticajem sredine od sebe stvorile.

Gdje su vaši snovi, barbike novog vremena?! Ko vam je i zašto tako zakomplikovao odrastanje? Gdje žurite? Pred čim bježite? Pupoljak se ne otvara prije proljeća, zar vam niko to nije rekao?! Gdje ste ispustile nevine osmjehe, poderana koljena i sitna radovanja? Zar morate da se „penjete“ na neudobne cipele da biste bolje sagledale svijet oko sebe? Zar vam ljepotu čini tih 15 cm? Gdje su vaše vile, čarobne bundeve, snovi od staklenih cipelica?

Strgnite kalup, izađite iz okvira, pustite sebe da vas vide i drugi. Ne stidite se, ne skrivajte ko ste. Ne fasadirajte lice, ne crnite oči. Neka vam umjesto usana crveni budu obrazi, mirišite na pupoljke, jer vi ste proljeće.

Ne žurite… zrelost nikome nije pobjegla. I zapamtite… biser nikada nije na površini.

Autorica: Amina Tajar (Facebook)

Komentari

Komentari

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!