Ubijedili su nas da je luksuz izaći bar jednom mjesečno s porodicom na ručak. Ubijedili su nas da je normalno trpjeti, nemati, pozajmiti, biti hronično željan svega. Ubijedili su nas da je luksuz otići s porodicom na ljetovanje, i to na rate. Ubijedili su nas da je razbacivanje imati više od dva para cipela, a da je normalno birati kome će se u porodici koje jeseni kupiti nove. Postali smo nacija gojazna od hljeba, jer za meso para nema. Postali smo zemlja isfrustriranih roditelja jer djeci ne možemo da priuštimo stoti dio normalnih stvari koje bismo željeli. Postali smo zemlja posvađanih supružnika, jer smo stalno pod stresom, stalno nervozni, hronično nesrećni. Postali smo gubitnici, a nije nam jasno zašto?!

Pošteno smo završili škole, pošteno radimo svoj posao, ali ova država nije zadovoljna – cijedi nas dok ne pocrkamo i ubjeđuje da tako mora. Da tako treba. Da je to savršeno normalno. Sahranili bi nas najradije, ali ne mogu dok plaćamo poreze i doprinose. Umjesto da urlamo “Hoćemo bolje!”, mi šapućemo da može i gore. Nema težnje ka srećnijem životu, već straha od veće nesreće. Sramno nazivaju minimalcem najnižu platu u ovom dijelu svijeta, sa kojom se minimalni troškovi ne mogu pokriti.

Dvoje roditelja na minimalcu, sa dvoje djece u kući, za kupovinu zimske jakne se spremaju onako kako je normalno spremati se za kupovinu novog auta. Naši su radnici najobespravljeniji u Evropi. Nemaju para da se liječe, da poprave zube, da zakrpe cipele. Štede na ogrjevu, krpe jednu rupu dok se druga otvara, duguju za struju, za vodu, dolaze im izvršitelji, strahuju da će ostati i bez to malo sirotinje koju su stekli. A onda pobolijevaju, pa i bolesni rade, jer je luksuz otići na bolovanje. Za to vreme se cijena rada podiže za marku ili dvije. Ubijedili su nas da je i to normalno i da tako treba.

 

Ponizili su nam mnoge roditelje u starosti, natjerali ih da kopaju po kontejnerima, umjesto da nakon 40 godina rada biraju banje u kojima će malo ojačati, smanjiti bolove, poboljšati zdravlje. Umjesto da se igraju sa unučićima, gledaju ih preko Skajpa, jer je iz ove zemlje pobjegao svako ko je mogao. Djeca nam odrastaju u uvjerenju da je normalno ovako živjeti, jer za drugačije ne znaju. Za razliku od porodica u normalnim zemljama, kod nas ne možete da isplanirate da sa djecom za praznike negdje otputujete, da vam djeca upoznaju i drugačije kulture, obiđu znamenitosti iz udžbenika.

Jer u posljednjih 20 i nešto godina više su političari otjerali ovaj narod iz države,nego mnogi drugi osvajači za 5 vijekova.

Izvor: edukacija

Komentari

Komentari

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!