Znaš one „Moja mama“ školske sastave, pisane velikim, nezgrapnim rukopisom (mada je, kad smo već kod mama, moja drilala moj rukopis kao da će svijet sutra o njemu ovisiti, valjda je slutila da moj na kraju i hoće)… Pa bi u njima išlo „Moja mama ima smeđu kosu do ramena i velike smeđe oči. Kad je gledam, visoka je do neba i ima veliko srce. Veće od naše kuće.“
A onda odrasteš i narasteš, čak je i prerasteš, očekuješ da te svijet tretira kao velikog čovjeka, a mama ostane mama. Viče ti da pokriješ bubrege, obuješ papuče i ne izlaziš s mokrom kosom vani. Tako „velikoj“ ti govori kako starke nisu obuća za kišu, svaki put kad prijeđeš preko vrata dobacuje “pamet u glavu!”, alergična je na neuredne sobe, bar dva puta dnevno provjerava jesi li jela, sprema ti sendviče za put od par sati, nekoliko varijanti, i nešto slatko da se nađe, spremila bi ona i nešto konkretnije da ti hoćeš pristati na to, kad se s puta vratiš, s vrata ti u ruke uvali Cedevitu u velikoj čaši iz koje frcaju mjehurići na sve strane, jer je tebi takva najdraža i iako u pravilu ne može dočekati budna ni kraj filma koji počne nakon Dnevnika, ima čarobnu moć ostati budna do četiri ujutro i viriti preko prozora čekajući da se ti vratiš iz izlaska, naravno, sve misleći kako ju ne vidiš gore u mraku. A ti hodaš ulicom i kolutaš očima toliko da si vidiš unutrašnjost lubanje, koliko te nervira.
Kasnije shvatiš da matere po defaultu imaju cijelu listu čarobnih moći u malom prstu. Kad boli, zovi mater, ona zna lijek za sve; kad si tužan, ajde materi, jednim zagrljajem će izbrisati tugu, ako zagrljaj ne upali izvadit će zadnje novce iz novčanika i poslat te u shopping, da se malo oraspoložiš, za nju lako, ona će se snaći, jebo novce, kad se oni koga usrećili; kad imaš tremu pred ispit, zovi mater, ona će ti reći da složiš pletenicu u kosu, pa ako i padneš, past ćeš lijepa, kakva mrtva trema… Ako treba, doć će ona da te drži za ruku. Staviti pauzu na cijeli život zbog tebe, k’o što radi od kad te rodila svaki dan.
Ništa mi kod moje matere nije smetalo toliko kao činjenica da smo joj sestra i ja na prvom mjestu i onda svaki put kad zajebemo, zajebemo duplo, i za sebe i za nju. Na dane je znala toliko brinuti za nas da je bila nemoguća. Samo pritisni zelenu slušalicu kad na ekranu vidiš njeno ime (a izbora nemaš, jer ako se ne javiš, sigurno si umro, ni manje ni više), i dao si joj povoda za rafal “jesi jela, jesi pila, jesi spavala, jesi se toplo obukla, kakvu frizuri si složila, fali li ti para”… Priznaš li joj da te boli ili da si umorna, ta je spremna pješke od Splita do Zagreba odvaliti da ti skuha domaću juhu i ispegla ti robu, uključujući i kuhinjske krpe, da se ne bi nedajbože zgužvanom krpom obrisala.
Kažem ti, na dane je nemoguća, ajme i meni i njoj ako se ne čujemo dulje od 48 sati, čim zazvoni mobitel ja u glavi već čujem rečenicu “Imaš li ti mater svoju?!”.
– Halo? – ipak se javim, da joj ne dajem povoda za misli o mojoj sahrani.
– Imaš li ti mater svoju? – čujem s druge strane.
Imam. Imam mater svoju koja sve dane toliko vjeruje u mene da na svakom koraku imam tremu od razočaranja puta dva. Imam mater svoju koja me sastavila i napravila ovakvom i kojoj sam svaki dan sve sličnija. Neću se ni okrenuti, a već ću sama Nekoj Svojoj pakirati sendvič i kolač za put od tri sata i naglašavati osam puta da mi se javi čim stigne, znajući da ću ju sama nazvati čim sjedne u bus, k’o fol da provjerim jel’ krenula i je li gužva u busu ili sjedi sama.
Imam mater svoju koju iako sam odrasla i narasla, čak je i prerasla, i dalje kad ju pogledam visoka je do neba i ima veliko srce, veće od svake kuće.
Piše: Nina Slišković
