Moja bajka traje, a ja nisam nikakva princeza. Nisam nikada ni bila. Samo sam Ja. I ti si samo Ti. I to nam je sasvim dovoljno.

Navlačim na sebe strpljenje. Šminkam osmijeh. Obuvam hrabrost. Ovo je moj ples.
Igram valcer sa srećom.
Tango sa životom.
Igram ljubav sa tobom.
I po prvi put ne gubim. Dobijam. Dobijam malo, dio po dio. I valjda zbog toga osjećam još jače svaki djelić tebe koji mi otkriješ. Valjda se zato ovaj osmijeh prilijepio na moje lice, i nikakav ga trzaj ne bi odatle sklonio.

Kada su me prije par godina pitali kakav je to „moj tip“ momka, nisam umjela da kažem. I znaš, nikad nisam umjela da prva kažem to „volim te“. Uvijek je to bilo ono „i ja tebe“, da makar izbjegnem onu neprijatnu tišinu.

A, eto, danas imam svoj tip. Ali samo jedan. Tebe.

I, znaš, volim te D.

I uz tebe je i tišina prijatna.

Volim tebe i tvoju ludu narav. Tebe i tvoju nenormalno slatku tvrdoglavost. Tebe i tvoje „Ali stvarno. Baš baš“.

Tebe i sladoled sa borovnicom koji mi doneseš kad baneš na 5 minuta poslije faksa. Na 5 minuta koji se uglavnom pretvore u 5 sati. Tebe i tvoj entuzijazam da uradiš nešto lijepo za klince iz tvog kraja. Mislim da me je to posebno kupilo.

Tebe i tvoju volju da za mene uradiš nešto lijepo. Da budeš tu. I, znaš, od tebe mi je bilo dovoljno da to čujem samo jednom. Jer znam da to nije tvoj „fazon“, da pričaš. Ti mi kažeš to „volim te“ kad me samo zagrliš onako najjače kako samo ti umiješ.

Volim i tu tvoju upornost i tvrdoglavost. Volim što me nervira što si mi i tako tvrdoglav sladak, pa ne mogu da dugo ostanem ljuta i kad hoću. Samo te pogledam i nervoza hvata maglu pred osmijehom. Pa kad ti se ponekad ne bih javila kad zoveš u sred noći, jer sam bijesna, ipak se javim i narednih par dana se ponovo borim sa onim pijanim leptirima u stomaku. I umiješ da me iznerviraš. Stvarno ij. Jebote, mislim da niko u životu nije umio da me istjera iz takta kao ti. Ali J. mi je skoro rekla, ne može da bude loše ako osjećaš leptiriće. Oni znaju bolje. I stvarno znaju. Oni mi vraćaju takt.

I skontala sam da je taj takt najljepši uz koji sam ikad zaplesala. I da uz njega lebdim. I da uz tebe znam kako je to kad me neko želi baš onakvu kakva sam. Sa puno mana, strahova, ožiljaka, sa puno pogrešnih izbora koji su me ipak doveli do tebe. Do pravog. Do jedinog koji se računa.
I sad plešemo ovu ljubav, zajedno.

I možda ne umijem da uvijek budem hrabra, ni da uvijek uradim ono što je najbolje za mene. Jbg, godine življenja u inat sebi mi ne idu u prilog. Ali umijem da pokušavam, da budem uporna, da guram jače od Sizifa, da primam udarce i ostanem na mjestu. Stajati u mjestu ne zvuči tako loše ako to znači stajati pored tebe. Jer ti kao da nekako uvijek znaš šta je to što je najbolje za mene. Jer si ti ponekad dovoljno hrabar za oboje.

Ne vodim se srcem kad si ti u pitanju. Vodim se čistom logikom. Matematički je ispravno da ti i ja budemo zajedno. Nema veze što sam u srednjoj imala dvojku iz matematike. Ljubav sam uvijek umjela da izračunam.

I da, nisam princeza. A nisi ni ti princ.
Pa ipak ova bajka opstaje.
I ovaj ples se nastavlja.
Par koraka napred, poneki u mjestu, ali nikad nazad.
Par osmijeha danas, malo više sutra. I nikad kraj. Jer mi za kraj ne znamo.
Znamo samo da se borimo. Onako, u ritmu osmijeha.
I da se volimo.
Onako… baš baš.

Autorica: Biljana Bajinović (Blacksheep.rs)

 

Komentari

Komentari