Udajem se ove godine i već se polako spremam da hordi strina, tetaka i sveopštih sredovečnih aždaja saopštim prije nego matičaru – da neću uzeti njegovo prezime. Neću ga staviti ispred, iza ili umjesto mog. Naprosto – zadržaću samo svoje. Rekla sam mu to još prije vjeridbe, moja je odluka već godinama. Nije mu smetalo. Svima drugima, zamislite, jeste.

Gledam kako se vrti tvit: Ako hoćeš da ti neko kaže nešto što ne znaš pitaj ženu sa dva prezimena. Zanima me kolika je dužina i obim mikropenisa osobe koja je ovo napisala? Po čemu je njegovo prezime bolje od mog, a njegova porodica bitnija od moje? Moje prezime je dio mog identiteta. Cijeli život sam ga uz svoje ime gradila. Po njemu me znaju. Ono je moje ime, moje naslijeđe i moja lična karta.

Ako nije nikakav problem preuzeti tuđe, što delije kojima smeta ne uzmu ženino? I ne samo da nije u redu da žena zadrži svoje nego još sad ne smije da doda ni njegovo. Jer? Šta? Da ne pomisli neko slučajno da je “ona žena sa dva prezimena”, što bi se reklo, zamisli, ima mozak i muda pa traži da bude poštovana.

Ne dam moje prezime niti bi mi palo na pamet da se udam za nekog toliko plitkog da mu to smeta. “Jesam ja blesav pa da mi pišu dva imena na vratima”, bio je jedan od komentara. Da pogađam, napisao ga je skriveni Tesla koji potiče iz duge dinastije vrsnih stručnjaka čije se ime sa strahopoštovanjem šapuće naučnim krugovima i amfiteatrima svjetskih univerziteta. Prije će biti da ga je rekla neka prosječna seljačina kojoj je jedina dika u životu da kad ženi već ne može da pruži vrhunske uslove, onda bar može da je žigoše svojim prezimenom kao svoje vlasništvo.

Nekoga ko te stvarno voli ne zanima kako se prezivaš. Zanima ga kako se ponašaš. U razvijenim zemljama sveta ne samo što nije bitno ko čije prezime uzima nego je čak u pojedinim i običaj da djeca imaju oba prezimena.

Neka, balkanski alfa mužjaci. Ne trebaju ženama vaša prezimena, treba im vaše poštovanje.

Izvor: Mudrolije

Komentari

Komentari