Ovo je otvoreno pismo jedne mame za koju svi misle da je Fejsbuk zavisnica koja se svakodnevno trudi da impresionira prijatelje na društvenim mrežama. Međutim istina je malo drugačija.

Vjerovatno kada vidite moje ime na Fejsbuku nesvjesno prevrnete očima, ili čak razmišljate da upotrijebite opciju “Unfollow” kako bi prestali da gledate sve te dosadne porodične objave.

Sigurno se pitate da li sam ja ikada vidjela svoju porodicu, a da to nije kroz kameru mobilnog telefona. Da se razumijemo, jesam. Vi sigurno niste zainteresovani oko toga gdje smo bili prošlog vikenda i ne zanimaju vas fotografije koje bilježe svaki mogući momenat moje porodice. Izvinite, ali vaša nezainteresovanaost mi ništa ne znači.

Ja ne postavljam statuse, fotografije i videe kako bih dobila što više lajkova, srca ili komentara. Ja to radim kako bih imala podsjetnik na to da sam u svojim najgorim danima ipak uspjela da zabilježim lijepe i srećne trenutke sa svojom djecom. To je moj dokaz. To su mračni dani kada kritikujem i preispitujem sve oko sebe i ipak trudim se da pređem preko toga i vidim dobro u svemu.

Kada se zagledam u kćerkine velike braon oči i vidim moje, doživim totalno vantkelesno iskustvo koje me u isto vrokeme ispunjava radošću i tugom. Njen društveni temperament i ljubav prema plesu je naslijedila od oca i nadam se da nikada neće izgubiti tu neobuzdanu i neustrašivu narav koju ja nikakada nisam imala.

Foto: Liderina / Shutterstock.com

Ona je još uvijek mala, dovoljno mala da ne razumije da je njena mama veoma daleko od superheroja. Ja sam ona koja je teši kada je uplakana ili neraspoložena. Ona me obožava i ja nju. Nadam se da će se sjećati mojih najgorih dana kada sam se trudila da budem najbolja. Pokušavam da budem njen heroj, ali nekada pobijedi ono loše.

Anksioznost je čudovište ispod mog kreveta. Onaj najgori od svih zlikovaca, i krade mi sreću, snagu i zdrav razum. Ostavlja me osakaćenom.

Djeluje neshvatljivo to što mogu da sjedim i pišem o ovome, a ne mogu da izdvojim 10 minuta da zabilježim nešto smiješno što je moja kćerka uradila. Stvar je u tome da moram da budem u pravom raspoloženju. Moje dijagnoze obuhvataju: poremećaj prilagođavanja sa depresijom, panične napade i generalizovani anksiozni poremećaj. Ovo je moje breme, a socijalne mreže mi pomažu da ovo lakše podnesem.

Moj muž zaslužuje bolju suprugu od mene. Neku od onih žena koje možete da vidite na TV-u koje uvijek imaju lijepo sređenu kosu i šminku, koje savršeno funkcionišu u kući i koje na kraju dana uspiju da nasmiju muževe. Dok ja jedva mogu da pripremim večeru, prije nego što se bacim na kauč i molim Boga da moja kćerka ima obaveze pred spavanje kako bih ja sa mužem mogla da provedem neko vrijeme nasamo.

Foto: Liderina / Shutterstock.com

Moja djeca, takođe, zaslužuju bolje. Da li negdje postoji gora majka od mene? Moja djeca nisu zlostavljana, zapostavljena i nevoljena. Njima ništa ne fali. Problem sa majčinstvom je taj da ma šta radila nikada ne osjećam da je to dovoljno dobro za njih. Uvijek sam u strahu da neko tamo radi to mnogo bolje od mene. Da moja djeca zaslužuju bolje. Da moram da budem bolja majka.

Tako da, svaka savršeno postavljena fotografija na Instagramu je dio procesa kroz koji prolazim. To je mnogo više od eksponiranja na društvenim mrežama, što obično ljudi prvo pomisle.

Mentalni poremećaji nekada mogu biti zaista nezgodni i vaš mozak može postati vaš najveći neprijatelj. Niko ne želi da ima hemijski disbalans u mozgu, koji čini da morate da se borite sa jednostavnim zadacima svakodnevno. Često kažem stvari koje ne mislim i odmah osjetim krivicu. Želim da kažem da mi je žao, ali sam uvijek previše bjesna da bih to mogla. Onda situacija izmakne kontroli i ja više nisam ni sigurna zbog čega sam bila ljuta.

Nekada nisam sigurna kako me moj muž podnosi. Naravno da i on ima slabosti, ali takođe ima kontrolu nad svojim procesima u mozgu. Njemu se ne dešava da se zaprepasti onime što nekada izgovori, kao ja.

Nakon svega, volim da mislim na svjetlo koje me čeka nakon svake oluje. Ja sam veoma zadovoljna trenutno sa mojom porodicom, kupujemo novu kuću, mijenjam posao za koji znam da će mi ublažiti stres, ali nisam naivna. Znam da će kad tad ponovo nastupiti oluja i za sada pokušava da se fokusiram na svjetlo koje me uvijek čeka na kraju.

Izvor: Lola magazin

Komentari

Komentari