Pronašli smo se na Instagramu. Preziva se kao i ja i studira fotografiju. Danas smo dugo sjedili kraj Une, uprkos mojoj žurbi i nedostatku vremena.

Piše: Mehmed Mahmutović

Njen osmijeh ne dozvoljava slikarima da spavaju mirno. Naušnice kao da je sama napravila. Kružne, od bakra.

U trenutku kad je trebala da završi srednju školu, umro joj je otac. Dovezao je kući iz Pivnice i ostao napolju da se nadiše zimske svježine. Kad je izišla napolje, našla ga je sleđenog kraj potoka. Ona i majka su ga podizale, bez obzira što su znatno niže, a možda i nedovoljno fizički jake za taj čin.

Možda i ne bih trebao da pišem sve ovo, jer je stvar vrlo intimna, ali, sva poruka je da dozvolite sebi da se nađete sa nekim potpuno nepoznatim, bez obzira na njihovo ime ili prezime. Dovoljna je emocija koju umijete iščitati u poruci. Dovoljno je da se vidite. Sa nekim potpuno novim. Nekim ko se za život zanima na sličan način kao i vi i ko prirodi, arhitekturi i sjenama daje možda i više značaja nego, u ovom slučaju, ja.

Dok je imala priliku da posljednji put vidi oca, makar i mrtvog, u mrtvačnici se svađala sa hodžama zbog njene želje da ga zagrli posljednji put. Definisali smo taj čin. Nezadovoljstvo hodža da žena uđe u mrtvačnicu i zagrli oca i zadovoljstvo žene da zagrli oca. Mrtvog.

Prije negoli sam ušao u autobus, zagrlio sam je.

Odlučio sam da ona i ja nikada nećemo imati ništa posljednje, ma gdje god da fotografiše i gdje god da pišem. Usudio sam se doživjeti njenu bol i predati joj dio današnje sreće i ushićenja zbog putovanja među one koji me razumiju.

Naslikala je oca za maturski rad. Siva boja njegovog lica je postala mekana. U bojama nije sve, ali jeste mnogo toga. Baš kao i u emocijama.

Grlite se. Uvijek se grlite. Makar i onda kada vam ne dozvoljavaju i kada samo vi grlite.

 

Komentari

Komentari