Za portal Scary Mommy progovara o tome koliko je roditeljstvo lakše, odnosno teže ukoliko ste ujedno i ljekar, pa vam je, samim tim, očekivano, neke brige lakše prebroditi. Ali, da li je to zaista tako ili je mama uvijek “samo mama”, sa jednakim stepenom umora i strahova, bez obzira na profesiju i druge okolnosti?

Vaša beba se probudila i nervozno dodiruje uši. Zovete svog ljekara i zakazujete pregled. S druge strane telefonske linije vas pitaju da li možete doći do 10 časova i vi automatski potvrdno odgovarate, ali čim prekinete vezu hvata vas panika kako ćete do tada spremiti sebe i troje djece?!

Prošla su vremena kad je bilo u redu okasniti. Danas niko ne želi da bude iznurena mama koja kasni. Uprkos silnim naporima stižete u ordinaciju, ali 15 minuta kasnije. Da li će ljekar imati razumijevanja?

Foto: WeStudio / Shutterstock

Svaka majka razumije kako izgleda ovaj „podvig“ – na vrijeme uspjeti spremiti djecu, sebe i uz to ne zakasniti. U svemu tome se dešava da tragate za rasparenim čarapama ili ne uspijevate među stvari nagurati i omiljenu djetetovu igračku. Stoga je taj momenat kad napokon svi sjede u autu sličan prolasku kroz cilj u trci. To je svojevrsna borba, bez obzira da li imate jedno ili više djece. Mada, kašnjenje od svega 15 minuta je impresivno u ovo doba.

Kao jedna mama koja uvijek kasni – razumijem.

Beba je na pregledu, a pregled je nešto sasvim normalno. Ljekar vas uvjerava da su vjerovatno zubići. Osjećate olakšanje, ali vas je pomalo sramota zbog, kako osjećate, pretjerane brige.

Brige su sastavni dio roditeljstva. Zapravo, mnoge posjete pedijatru su uslijedile isključivo zbog predostrožnosti, sigurnosti. Čak i sami ljekari iz toga nisu izuzeti. Sjećam se kada je moj sin, novorođenče u to vrijeme, povraćao nakon hranjenja. Umjesto da u obzir uzmem očigledna objašnjenja, kao što je refluks, ljekar u meni se bojao ozbiljnih zdravstvenih problema u vezi sa želucom.

Foto: VGstockstudio / Shutterstock

Na sreću, sutradan smo imali zakazano kod pedijatra i on nam je potvrdio sve ono što sam u suštini i sama znala. Ali, čuti to od nekoga drugog, ko ima objektivnu perspektivu, bilo mi je više nego potrebno. Jer, ne postoje “glupa” pitanja ili nedoumice kada je riječ o vlastitoj djeci.

Zato, mame koje brinu – razumijem.

Nakon pregleda, okupljate svoju “pratnju” i izlazite iz ordinacije. Kada se vrata lifta otvore, pogledate se u ogledalo. U sportskoj majici, pantalonama, s neurednom punđom – često postporođajno uniformisano izdanje. Užasnuta, razmišljaš u sebi: “Da li je u redu da ovakva izađem u javnost?”

Kao majke, sve smo prošle ovo. Te prve godine, koje su poprilično turbulentne. Staranje o bebi, praćeno promjenom hormona i sna vodi tome da se pitamo kako smo uopšte sve to izdražale. Jer, pored fizičkih promjena, neminovne su i one emocionalne. Ali tako je i bolje! Kao žene, u redu je da obožavamo svoje dijete i budemo mu posvećene, ali i da žudimo za onim što smo nekad bile. Iako naša tijela više nikada ne možemo vratiti u dane prije bebe, to ne znači da treba da izgubimo sebe ili da “pustimo niz vodu”.

Stoga, mame koje ne mogu uvijek da se prepoznaju u ogledalu – razumijem.

Nema sumnje da je majčinstvo doprinijelo da bolje razumijem svoje kolege. Ali, majke uvijek i u svakom slučaju zaslužuju podršku drugih majki. Bilo da ste ljekar, učiteljica, menadžerka ili domaćica, sve smo mi u ovome zajedno.

 

 

Piše: Angela Seabright – majka dvoje djece i porodični ljekar. Dok djeca spavaju, ona piše.

Komentari

Komentari

Nema više članaka