Haljine su mi glavnom ok veličine, tu i tamo trebam da ih skratim. Ali suknje… nijednu ne mogu ni da “nagulim” u struku.

Meni smiješno, smijem se sopstvenim sarmicama dok mi sestra govori kako treba da smrša još 25 kilograma da bi bila “riba kao ja”. Mami lice ozareno – kakav je struk nekad imala. I tu kreće priča: vidi mog stručića nekad, vidi kakvu sam liniju imala iako sam vas dvije rodila (pa nisi nas pobogu, majko, rodila ovolike), pa moje suknje niko ne može da zakopča, pa milion smislenih i besmislenih hvala na sopstveni račun. A zašto?

Neka mi oproste majke, tetke, ujne i strine, te sve žene koje su sada 50+ ako griješim. Ipak, gledam i zaključujem samo iz onog što mogu da vidim danas. A to je da vas je neko gadno zeznuo kada ste stasavale u žene. Čast izuzecima.

Godinama sam slušala ili čitala o takozvanoj seksualnoj revoluciji koju su mladi kod nas doživjeli sedamdesetih i osamdesetih godina. Pa o feministicama koje su tada počele da jačaju. Pa o nezavisnosti žena. Pa o pravu na sopstveno mišljenje i iskazivanje istog. Pravu na glas, posao, abortus. Odli, doli, smućaj pa proli. Tako ja to sve vidim.

Revolucije smo možda i imali, ali nam je nedostajalo poprilično evolucije. Seksualna revolucija se uglavnom sastojala od toga da se djevojke udaju sa 19 jer im roditelji nisu dozvoljavali da imaju veze, izlaze i putuju, te od toga da nakon udaje imaju vezu sa radnim kolegom, komšijom, kućnim prijateljem. Prije da je to bila moralna revolucija – ali negativna. Isto važi i za muškarce, ali oni nisu tema ovog teksta.

Foto: Impact Photography / Shutterstock

Feministice su počele u glavu žena da usađuju ideje o jednakosti. Sranje, da izvinete. Žene su postale ravnopravne muškarcima, ali su ne tako rijetko postale i njihove žrtve, po principu: hoćeš ravnopravnost – radi k'o konj.Kako negdje pročitah: “Žene nisu postigle ništa, prije su bile neravnopravne sa pravim, a danas su ravnopravne sa nikakvim muškarcima.”

Takođe, nespremne da sa svijetom podijele neuspjeh, žene su vrlo često ostajale u brakovima koji propadaju, te trpile ponižavanja i nasilje. Bilo je bolje istrpiti to nego priznati da je tvoj brak propao dok tamo neki funkcioniše. Tražeći utjehu, zadovoljstvo ili ljubav sa strane, a nespremne mentalno i emocionalno, kao ni njihovi partneri, vrlo često su ostajale trudne te se rješavale problema na najgori mogući način – nelegalnim abortusima u neuslovnim ordinacijama. Poslije, kada ne bi uspijevale ostati trudne kada žele, sam đavo bi im bio kriv.

I tako, iz dana u dan, iz godine u godinu, same od sebe stvarale su nezadovoljne, neispunjene i neostvarene žene, koje se nisu borile za sebe, koje nisu imale uspjehe i koje se nisu isticale bilo čim. Osim izgledom.

I tu dolazimo do izjave moje mame i izjave mnogih žena njenih godina: “Pogledaj moj stručić, a nikad na fitnes nisam otišla, nisam išla ni kozmetičaru, a tek da mi neko drugi lakira nokte. Ustanem ujutru u pet i do sedam sam isfenirana i našminkana za posao.” Ta izjava mi nikada nije bila jasna. Žene su se zaista odricale dva sata sna radi svježe isfenirane kose.Kome još treba svježina kože naspavanog i odmornog tijela?!

Sjećam se svih onih večeri na moru kada su žene defilovale spremljene kao za Sanremo, isfenirane, natapirane i našminkane. Šuškalo se među njima koja ima bolje sandale ili ljepšu haljinu, čiji muž je zgodniji i ko je pojeo skuplju večeru. A kada bi se sljedeći dan skinule u kupaće kostime, polemika bi se prebacila na stomak poslije poroda, strije na butinama i grudi – velike ili male, viseće ili stojeće. I na to se svodilo skoro sve. Čast izuzecima.

Foto: AboutLife / Shutterstock

Danas, te žene rođene pedesetih godina imaju djecu koja imaju svoju djecu. Nerijetko, to su žene odrasle kao kopija majke – opterećene svim i svačim nebitnim, a nezainteresovane za bitno. Opterećene su izgledom, odjećom, kakve ocjene djeca u školi imaju, da li je zavjesa bjelja od komšijske.

A da li ikad obrate pažnju na sreću? Da li se nekad zapitaju da li su srećne, da li je njihov partner srećan, da li su im djeca srećna? Ne, jer nemaju vremena. Jer potroše dragocjene minute na nebitne stvari. Jer na godišnjicu mature dolaze da gledaju koliko se drugarica iz reda pored udebljala i za koga se baš ona problematična iz zadnje klupe udala.

Jer im je mnogo toga nebitnog bitno, a jedina velika stvar nebitna – sreća. I ako ih nekad pitate da li su srećne, većina će vas pogledati upitno i reći da je sreća relativna. A nije, jednostavna je, čista i vrlo mjerljiva – ili jesi ili nisi srećan. Relativna je samo hrabrost, koliko smo spremni sebi priznati da možda i nismo srećni.

Da li ste srećne danas?

Piše: Dajana Tadić

Izvor: lolamagazine

Komentari

Komentari