“Vjerujem u čuda, a ti kako hoćeš”

Evo kako! Prva decenija (svakog) života je čudo. Upoznajemo svijet, istražujemo najjednostavnije stvari, razumijemo i najkomplikovanije ljude i osjećanja. Volimo ili ne volimo. Neko nam prija ili ne prija. I ne filozofiramo. Jednostavno smo djeca. Takva logika se djeci uvijek prašta.

Druga decenija je decenija pronalaženja. Ozbljnog preturanja po duši i okolnom svijetu. To je ono kad se iz djevojčice što nosi bratovljevu majicu i igra žmurke u ulici pretvoriš u šmizlu koja krišom maže maminu maskaru. Ili kad se od dječaka koji u džepu nosi klikere pretvoriš u mangupa što u zadnjem džepu krije cigarete. I tad vjeruješ u čuda, ali se već polako stidiš da to priznaš. Pa vjeruješ samo u sebi. Tu nema mnogo logike u ponašanju, ali svijet prihvata tvoje postupke. Kaže: mladost ludost.

Treća decenija je decenija u kojoj se praviš da si se pronašao. U dvadesetim si uvijek značajan, veliki, ozbiljan ili neozbiljan – ali čak i nezreo, čvrsto vjeruješ da si zreo. Da niko od tebe ne zna bolje. Tu se raziđeš sa ljudima u ovoj Ajnštajnovoj teoriji. Pa: ili vjeruješ ili ne vjeruješ u čuda. I tako živiš i dišeš. Do tridesete ti se prašta.

Od tridesete se okreće taj točak. Imaš već dovoljno iskustva i znanja da bi ti bilo ko šta oprostio. Spreman ili ne, ovaj svijet kaže da si odrastao. Da si čovjek. I bilo kako bilo, u tu definiciju se nekako uvijek više uklapa onaj koji živi kao da ništa nije čudo. Jer u čuda je naivno vjerovati. To je dječije, neoprostivo lako i bezobrazno. Sanjati u trideset drugoj? A kakav to san? Kakvu to želju? I to u ponedeljak ujutro? Snovima se uvijek suprotstavlja ono što je, kako drugi kažu, realno. Ono što je stvarno. Ono što drugi kažu. Ono kako drugi kažu. O onome kako TI živiš. (Eto prve nelogičnosti, al’ neka.)

Dobra stvar kod ove teorije da je sve čudo jeste što to sve obuhvata SVE. I snove i stvarnost. Ne mora se ići daleko, ne mora se čak ni reći da su snovi stvarnost, a da je stvarnost san. Dovoljno je svijet tako gledati. U svemu vidjeti ljepotu. Pa i u tom radnom zadatku u ponedeljak ujutro.

– Ali ja ne volim svoj posao! Šta sad kao treba da se pravim da ga volim?

– Zašto bi se pravila? Treba samo da ga osmisliš. Da pronađeš način da u njemu uživaš. Da shvatiš: zašto ti taj posao radiš uopšte i da li bilo kome svojim radom doprinosiš. Ili to ili promijeni posao.

– Kažeš to kao da je tako lako.

– Pa jeste lako. I sigurno je ljepše no da ideš okolo i pričaš kako mrziš svoj posao i traćiš svoj život.

Uvijek sam se pitala zašto ljudi rade ono što ne vole. Zašto biraju ljude koji im ne prijaju. Zašto piju mlake kafe i vode mlake razgovore. Odakle im vrijeme za tako nešto? Jednom mi je jedna drugarica rekla kako sa poslom koji ne voli dolaze sve sigurnosti koje su ti u ovom životu potrebne. Ja bih se i za te sigurnosti uhvatila kao za prvu stvar koju kod tog posla volim. Poslije bi došle i druge. A dok ne dođu – tražila bih drugi posao. Druga drugarica je čekala da se on promijeni. Jer ga je previše voljela da bi tek tako otišla. U stvari, obje su se zaglavile u Ajnštajnovoj teoriji.

Loši izbori se događaju ljudima koji duboko u sebi vjeruju u čuda, a delaju kao da je svijet neko sasvim obično mjesto. Kao da ne zaslužuju bolje. Kao da su jaki snovi slabiji od mlake kafe. Treba samo da prevrneš šolju. Da prospeš iz sebe ono što nije tvoje, ono što nisi ti. I da napraviš mjesta za svoja čuda.

Sve to, naravno, ako u čuda vjeruješ.

Ako za tebe ništa nije čudo, onda ti je i ovako dobro. Pij ono što si skuhao.