Odlučio sam da odem kod psihoterapeuta nakon što sam tri dana pričao o mom pokvarenom bojleru. Da, bojler. Pokvario se, pobjesnio sam, pokušao da ustanovim da nije u pitanju osigurač koji mi je potom ispao iz ruke i sve se završilo sa sjedenjem na podu i plakanjem kao da je u pitanju problem za koji nemam rješenje.

Nikad za sebe ne bih rekao da sam neko ko ima neki veliki problem ili problem koji se ne može riješiti. Tu i tamo tokom života dešavalo se da sam manje ili više anksiozan zbog određenih situacija, ali nikad se situacija nije otimala kontroli. Prije tri večeri bilo je više nego jasno da je sve otišlo dođavola.

Naizgled banalna stvar me je toliko poremetila da nisam mogao da se saberem tri dana. Ko o čemu, ja o bojleru. On je kriv za sve, sve što ne valja u mom životu, to je zato što on neće da se upali. I kako baš sad da se pokvari kad mi najviše treba.

Ne mogu da kažem da je ova godina bila pretjerano blagonaklona prema meni, ali sam se držao. Sinoć je bilo više nego jasno da mi se 2016. godina više nego smučila i da mi je potrebna pomoć jer valovi plakanja koji nisu prestajali tri sata zbog bojlera i osigurača bili su jasan znak da je problem nešto drugo.

Nazvao sam blisku prijateljicu koja je nazvala njenog poznanika, koji je ujedno psihoterapeut. Primio me je u 8 uvečer jer je bio zabrinut zbog mog grcanja preko telefona.

Sjedio sam potpuno očajan i bilo mi je više nego potrebno da pričam sa nekim i da me taj neko sluša i da ne odgovara. E, pa prc. Ne ide baš tako. Umjesto da on ćuti i klima i da se s s vremena na vrijeme ubaci sa komentarom – Jao, jadni vi, dobio sam par verbalnih šamara koji su mi upućeni najmirnijm tonom nakon kojih sam ostao bez riječi i bez odbrane.

“Kako se osjećate danas“, to je bilo prvo pitanje. Počeo sam da pričam, naravno Bože, o bojleru jer on je uzrok svih mojih životnih boli. Priča se nastavila o još par svakodnevnih događaja koji su me uznemirili. Nakon monologa od 25 minuta, pogledao me je i rekao: “Još uvijek mi niste odgovorili na pitanje – Kako se osjećate? Samo ste mi ispričali šta vam se desilo”.

Na pitanje: “Zašto vas je kvar o bojleru toliko iznervirao”, bijesno sam uzvratio: “Pa, zato što moram da zamahujem lončetom za vodu i da se polivam po glavi”.

I tako je počelo u mojoj glavi da biva sve jasnije da više ne pričamo o bojleru. Da je problem nešto potpuno drugo, o čemu ćemo tek da pričamo, jer smo na početku.

Postoji jedna stvar koja se odmah iskristalisala u mojoj glavi i koja mi je odmah rečena. Živim sam i mislim da svoje probleme uspješno riješavam sam sa sobom. Riješavam ih ja, ali neuspješno, a stanje koje me je zadesilo je samo posljedica.

Odjednom ova vrsta razgovora postaje kao pravljenje kule od domina. Stavite dio, pa pažljivo spustite sljedeći, malo se kula zaljulja i nastavite dalje. Još uvijek radim na prizemlju.

Dok sam se vraćao kući osjećao sam takvo olakšanje i počelo je već da biva jasnije kuda i šta treba da radim. Želim da pričam o svom samopouzdanju, želim da pričam o svojim lošim iskustvima u interpersonalnim odnosima, želim da vidim zašto kroz sve loše situacije provlačim šaljive komentare da bih sebi olakšao.

Izbjegavamo da pričamo više o nekim stvarima jer nemamo vremena ili nemamo kome. Svi smo mi zajedno pod jednom ogromnom kupolom koja se zove STRES. Neko se bolje snalazi, neko malo lošije. Ja ovo zovem rad na sebi, prije ili kasnije je moralo da se desi. Danas sam razmišljao da sam možda mogao da preplačem ovu priču o osiguraču i bojleru, ali zato bi kroz neko vrijeme došao na red frižider.

Komentari

Komentari

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!